Čudno da se nedavno Mirko Fodor u HTV emisiji "Dobro jutro Hrvatska" kada mu je gost bio Marko Gaćina iz Brain Holidays nije mogao sjetiti prvih domaćih reggae bendova Naturalne Mistike i Haustora. Marko je dakako, jako dobro upućen u povijest ovog žanra na našim prostorima, te je, zanimljivo, samo za dodati da su jedne od prvih reggae pjesama imali, vjerovali ili ne, Mišo Kovač "Jednostavno reci ćao" na albumu "Čovjek bez adrese" i Rokeri s Moravu "Krkenzi kikiriki evri dej" 1980. i to prije nego li će mnogi ex-Yu new-wave i rock izvođači, a i zabavnjaci s vremena na vrijeme rabiti, tada vrlo popularan Jamajka sound. Frenkie se nakon hip-hopa okušao upravo u njemu; istina stilski zaokret nije osobito drastičan, formati su vrlo bliski u kratkim pop obrascima, svirka je uglavnom organska (spomenuti Marko Gaćina uz prisustvo slovenskog dvojca RootsInSession i Toshi Domaćina) s povremenim ženskim i dječjim pratećim vokalima, poanta je dostatno distancirana od socio-političkog angažmana s uobičajenim zezalicama nabrajanjem upečatljivih rima, elem ništa ozbiljno ciljajući na zabavni segment o nepredvidljivom vremenu ("Insallah"), letargiji, ubijanju dosade, inerciji 'mene ništa ne zanima' ("Danima"), lijenom grafiteru ("Sam"), ljetovanju ("Trube"), nehajnim emocijama raskida veze sa starim životom ("Dunya"), gastarbajterskoj nostalgiji ("Evo me"), tek malčice o socijali, ali onoj iz teškog djetinjstva ("Zahvalan")… Izgubio se onaj njegov prpošno revoltirani protest uljuljkan u intimistički pamflet skica, sličica i sjećanja iz nikad napisanog dnevnika.



No, nije to nikakav 'pad dolje'. Sve to štima, pa čak i vrlo dosadna glazbena podloga u rangu apsolutnih komercijalnih 'light' vedeta UB40 od čijih se patetika na zadnjih petstošezdeset pjesama (izuzev sjajnog debija "Signing Off") manje-više, kako-kome okreću oči i utroba, ne nalazeći nikakav adekvatniji stilski, a bome niti potrebiti psycho/ dub element. Jednostavno, ovaj album je toliko dosadan i bez energije, ponekad se pričini da će poneka pjesma barem malčice zarotirati u neki dancehall, groove, ali ništa. Sve je ovdje klišejima poduprto i striktno upereno ka novom, zašto ne, mogućem medijskom uspjehu. Međutim, mene nervira taj njegov strahovito iritantan vokal insinuirajući na vrlo slične ragga(muffin) vokaliste, a usput, Adnan Hamidović nije pjevač, teško barata pjevanjem u akordu, nema sluh i to nagrđuje komfornu zonu reaggea, odnosno, ono što je ranije radio ne razmišljajući o intonacijama u arijama, daleko bolje mu je pristajalo. Ne kažem da je ovo slabo, ali da je bezbijedno i bezopasno po kardiogram ko' light mlijeko s 1,5 % masnoće - jeste.

Naslovi: 1.Insallah, 2.Danima, 3.Sam, 4.Kamila, 5.Trube, 6.Džaba, 7.Dunya, 8.Fush, 9.Evo me, 10.Kun faya kun, 11.Zahvalan, 12.Zavjese

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 06/06/2023