Chocolate Hills prvi put se spominje daleke 1992. kada je potonji, pravim imenom Paul Conboy remiksirao The Orb hit "Assassin" (UK no. 12, netom nakon proslavljenog no.1 UK albuma "U.F.Orb"), a potom je radio s Bomb The Bass, A.P.E., ima bend Metamono, ponešto filmske glazbe, no nije striktni elektroničar, ne koristi kompjuter, nego staru pred-digitalnu opremu - synthove, bubanj, klavir, bas gitaru, usnu harmoniku (ovdje je korištena u najduljoj temi "The barn")... A The Orb su ga se prisjetili u očiglednom pomanjkanju kreativnih ideja. Ima priča da je Alex Paterson prije nekih 30-ak godina boravio na Filipinima i lutao džunglom u provinciji Bohol posjetivši pretpovijesne geološke formacije i tamo upravo sreo Conboya, a kako su ostali u kontaktu, jednom su se otisnuli na krstarenje brodom do Balija kada su pekli palačinke i onda su to zapečatili kolaboracijskim ambijentalnim albumom "A Pail Of Air" (2019) koji se vodi kao prvi album Chocolate Hills. Inače, o njemu i nema baš nekih osobitih podataka jer nije s Timothy Simeonom sudjelovao u onom megahitu "Beat dis" (UK no. 2, USA dance no.1) Bomb The Bass daleke 1988. godine, nego mnogo kasnije. Međutim, koliko god da ovo intrigantno izgleda u informacijskom aspektu, ova njihova zvučna šarada od 40-ak minuta je providno šupljikavi ekstenzivni ambijent s 9 chill-out tema u kojima je, naravno, pogađate korištena semantika tek toliko, reda radi, lirike nema i sve je uglavnom usredotočeno na bezbrižno lješkarenje na valovima i otvorenoj pučini uz fumanje travice i degustacije bezazlenih opijata, pa se glazba bazira na jammingu gdje su The Orb koristili tko zna koliko ploča za sampliranje, a Conboy ih pratio klavirom, synthom i tek tu i tamo bubnjem.



Daleko od toga da ovo nije vrhunski ambijent u rangu Brian Enoa šafareći tromim chill-out blagodatima nakićenih ukusnim acid kičerajom i začinjenim svemirskim dekorom, onime kada se izađe na pučinu, daleko od civilizacije u neko fantastično putovanje koje nije tipa Titanic ili Moby Dick. U ovome nema ama baš nikakvih uzbuđenja, more je mirno, potoči se čaša-dvije nekog bijelog stolnog vina, valovi ljuljuškaju, pahuljasti oblaci krivudaju, noći su vedre, bezbijedne, nema oluje, ne putuje se nigdje, samo se uživa u mirnoći idile i moguće mašta o podmornici da se luksuzno zaroni na 3 i pol km dubine posjetiti olupine spomenutog Titanica. Ako se ijedna tema odavde može izdvojiti za možebitni singl, to je treća "Ace" s blagim topotom bas pedale, ali teško da će ikoga natjerati na plesni podij, te naredna "Centre of triangle" gdje se već može i lagano zaplesati uz taktove lupkanja po obruču doboša najavljujući blagu oceansku kišicu improvizirajući gubitak kontakta SMS-a, mobitela i interneta, ali ništa strašno jer konačnica nije nikakva izgubljenost, ona koju nam pružaju sve blesaviji američki filmovi - izađeš 100 km od Los Angelesa ili New Yorka i nemaš signal. Toga nema kod nas. Dođeš 1 km do madžarske granice i uključi ti se njihov repetitor.



Da ne duljim, ovo nije album ako se od The Orb traži ono na što smo naviknuli, barem s jednom-dvije čvrstom plesnom kompozicijom za plesne terene. Stari dečki pričaju svoje memoare kako su vrtjeli nožne palce levitirajući na morskoj pučini, imali nekoliko cura sa sobom i baš im je bilo lijepo, a to valjda svatko želi na godišnjem odmoru da im nitko ne zvonca po glavi. Dakako, to je idealan odmor, samo za slušanje dosadan, onomad kao da si sisnuo 'rec' na kasetofonu ili mobitelu, pa snimio najinteresantnije dijelove, a u tome su uvijek bili pravi majstori transplatacije upravo takvih trenutaka. Nikako loš album, samo previše opušten, miran i bezbrižan, tek povremeno eksperimentalan, ali taj pojam kod njih je uvijek višesmjerne prirode, pa je zapanjujuće da se u "Compass I fell in love" pojavljuje i pjevani vokal, ha, tko zna koga, a sigurno nije Anthony Hegarty ili prvi pjevač Tuxedomoon Winston Tong mada mnogo toga nalikuje na njih... Ima ovdje zanimljivih performansa poput orijentalne world-music arabeske "Cracking heaven", te odjavne "Home (the first of lasts)" s blagim dance topotima udaljenog acid-housea koji odzvanja negdje s obale, ali The Orb i Conboy nisu nimalo zainteresirani da se pridruže gomili u plesnom atributu zabave.

Moje mišljenje jest da je ovo prilično pomaknut konceptualni rad, jest, vrhunski odrađen dnevnik krstarenja za kojeg bi valjalo napraviti i neki film da bi bio jasniji, a kako im se Cooking Vinyl već godinama grozi s otkazom ugovora, uf, posjete na youtube su im skromne, padaju u nezainteresiranom auditoriju što ih je nekoć pratio u gotovo milijunskim tiražama. Umjetnički jeste fino i lijepo, samo, jbga, nisu jebeni Pink Floyd da s ovakvim pristupom sugeriraju izvrsnost fabule i kompletnog materijala. Ništa nisu fulali, ostali su umjetnici koji sve više padaju onaj sektor glazbene umjetnosti koja malo koga zanima.

Naslovi: 1.Leaing Plymouth, 2.Saragossa Wells, 3.Ace, 4.Centre of the triangle, 5.Mermaids, 6.The barn, 7.Compass I fell in love, 8.Cracking kraken, 9.Home (the first of lasts)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 22/06/2023