home > mjuzik > Orange Head

kontakt | search |

BLACK GRAPE: Orange Head (DGAFF Recordings, 2024)

Po razlazu čuvenih Happy Mondays 1992., mančesterskih alter-pop legendi, Shaun Ryder i nijemi plesač Bez su uspjeli u ovome frakcijskom projektu nadebelo materijalizirati stečeni rejting šašavih, otkačenih, perverznih, a i bizarnih zabavljača. Debi album "It's Great When You're Straight… Yeah" (1995., UK no.1) je planuo u nekih pola milijunčića primjeraka (samo u Britaniji je dosegao platinasti tiraž od 300.000), imao je 3 poprilično velika hita ("Reverend black grape" UK no. 9 je nosio gromoglasno angažirane stihove o pedofiliji u kršćanskom kleru 'ne postoji ništa zavodljivije od ministranata u haljinama/ okupite se oko mene/ možete li osjetiti Duh Gospodnji?'), godinu kasnije su stropoštali još 2 singla na UK top-10 nevezana uz debi album, a kada se očekivala definitivna potvrda zvjezdanog statusa, drugi rad "Stupid Stupid Stupid" je jednostavno podbacio (1997, UK no.11) premda je u Britaniji prodan u 100.000 komada, međutim nije se uspio plasirati na globalno europsko i američko tržište. Naredne 1998. su se rasturili prilikom promotivne turneje: Bez nije bio zadovoljan zaradom, njegova glasna zamjena, tamnoputi Paul Kermit Leveridge je obolio od sepse, a živi bend je svoju budućnost pronašao u studijskim sessionima kao gostujuća ekipa mnogim autorima, pjevačima i pjevačicama.

[  ]

Na nagovor producenta Danny Sabera, ponovno su se kratkotrajno okupili na 1. april 2010. za The Coronet serije koncerata u Londonu, pa opet mirovali jer, poznato je, Shaun se nije skidao s opijata i alkohola još od sredine 80-ih. Tek 2015. su uspjeli održati dobrotvorni koncert na nagovor Beza za njegovu političku aktivizaciju nakon koje ih je definitivno napustio, snimljena je himna za englesku nogometnu reprezentaciju "We are England" kao potpora Eura 2016. (s Goldiem na vokalu i produkcijom Paul Oakenfolda) pod imenom Four Lions, te je 2017. objavljen povratnički treći album "Pop Voodoo" (UK no.15) na kojeg se već nakon svega mjesec dana potpuno zaboravilo jer nije iznjedrio niti jedan iole potentan singl.



I sad, evo Crnog Grožđa u iskupničkom, četvrtom albumu kojim se pokušavaju nadoknaditi propusti prethodnog povratnika brčkajući medijske koještarije kako je Shaun već godinama čist i uzoran porodični čovjek, trezven, čak više niti ne koristi neke terapijske preparate kao nadoknadu za kokain, heroin i ecstasy. Huh! Teško za povjerovati staroj junkozi, jer u principu, ovdje se uz obilatu količinu acid-house/ rocka nalazi i nekontrolirana lirska zbrka koja očito nije plod trezvenog načina razmišljanja nego paralelnih stupova one šašave poezije stare više od tri decenije koja se vuče od Sretnih Ponedjeljka ka Grožđu. Lupeta ga on od nemila do nedraga s kolegom Kermitom koji ga prati u repanju održavajući ludost bez narušavanja nemilosti šamaranja vezanog za ama baš ništa konkretno. To je, jednostavno rečeno onaj stadij bedastoće koja opravdava zabavu za smijuriju u kojoj ništa nije jasno poput nabacanih, improviziranih lingvističkih kerefeki uglavnom bez ikakvog smisla, a jasno je da Shaun nije kovač nikakvih dubokih misli, već je glupetavi klaun koji ga pukne što god mu padne u dotičnom momentu na pamet, no kako god, sve to ima ogromnu dozu simpatičnosti što aludira na nešto intenzivno jako, inteligentno, mistično i sofisticirano.



Pa makar primjerice u rasplesanoj temi "Self harm" viče da je zarobljen u univerzumu, u dance-rocku "Panda" repetira 'starimo kao The Rolling Stones', singl "Pimp wars" spominje lošeg vozača i muf ronioca koji je pogodio čudnu točku 'ja sam umjetnik' (valjda jebač?) i tako svašta ponešto s 2-3 bezrazložna stiha, obrisi ideja su rijetki trenuci inspiracije. Bolje rečeno, odjeci su nabacanih slika i nevezanih prizora, različitih situacija i košmarno zbrkanih misli u još zbrkaniji kolaž suludog ekscentrizma bez ikakve kontrole: teško je uopće analizirati konfuziju ovakvih (ne)namjernih paradoksa koji se ustvari tiču prvenstveno Shaunove uspješne psihodelične kretenarije s kojom je naviknuo audijenciju da razmišlja umjetnički pitajući se ono vječito poimanje apstrakcije 'što je umjetnik rekao'.
[ Black Grape - Shaun Ryder and Paul Kermit Leveridge ]

Black Grape - Shaun Ryder and Paul Kermit Leveridge   © 2023

Po youtube se mogu pronaći poneki kurentni koncertni zapisi gdje se točno vidi da je prilično oduzet glumatajući čistunca s flašicom vode, a glavni dio atrakcije pripada daleko energičnijem Kermitu koji bi mu mogao oduzeti karizmu, ali hm, čisto sumnjam u to jer Shaun Ryder je jedan jedini krelac ovakve vrste spaljenog mozga, praktički nezainteresiran za bilo kakav kreativan doprinos. On je sam po sebi pojava, dovoljna za ekstazu samo zato jer je na pozornici, nažalost, manje-više u funkciji maskote. Bez njega Grožđe ne bi imalo smisla... Bio bi to onda sasvim drugi bend.



Ali zato je glazba uvjerljiva. Bendovska s bubnjevima, čak dvije gitare, synthom, bas gitarom, programima i sitnim samplovima, rečemo čak i koju deceniju iznad Mondaysa jer na prvu nalikuje na elektroniku istom kao što većina New Order, pa i novijeg Public Image Ltd. materijala sugerira da je elektronska, no jako dobro znamo da je sve to proces evolucije post-punka. Uvodna "Dirt" nosi plesni trip-hop/ hip-hop čisto lako zamjenjiv s Public Enemy i Tricky (a i Wu-Tang-Clan) zbog minimalističke strukture, no spomenuta "Pimp wars" ulazi u funk 70-ih nalik na War i Parliament Funkadelic, a tu su bome i duhačke sekcije po čemu se vidi da se nije štedjelo na produkciji u edit (za singl 3.28) i extended varijacijama, a ja bih primijetio da je ova dulja za minutu na albumu, meni puno bolja mada ništa ne bih imao protiv da i ovu kraću čujem na radiju. Naredna "Button eyes" ima i latino-jazzy elemente s duhačima, taman za moguć plagijat naših Cubismo, Jinx i sličnih radio pop keksića u bezbijednim oblicima jer Shaun ovdje spominje 'andre, andre, arriba, arriba' iz poznatog crtića o Speedy Gonzalesu, najbržem mišu na svijetu, no psuje li ga na zadovoljstvo poput pokojnog Mark E. Smitha, a naši pop autori nisu skloni ovakvim egzibicijama.



"Quincy" je uronjen u plesni funk, onakav kakav manjka od Ponedeljka i Talking Heads, a i Kid Creole and The Cocounuts i Thomas Dolbyja, dosta energičan s odrješitim Shaunom i pratećom vokalnom ekipom, "In the ground" se pak oslanja na psihodeličan surf-blues s pratnjom elektronskog ritma šaltajući novi krautrock, a sad, hm, pitam se da li je Shaun uopće ikad slušao krautrock, ma jeste, samo što je od njega zapamtio... Glazbenici koji su mu ovdje radili i osmišljavali kulisu su daleko bitniji: oni ga znaju kakav je i što mu treba, istom kao što našem Baretu ili Ripperu, nacionalnim hrvatskim ponosom od rock legendi trebaju samo najbolji muzikanti koji ih razumiju. Pjesma traje čak 7 minuta u ispostavi čudnog acid-tripa u kome se miješa djetinjstvo, zbunjena sadašnjost, nesanica, socijalna devastacija, ali priča je da, koliko mi se čini slušatelja drži u onom oduzetom stanju psihodelije kada više ne zna od recimo banalne, napušene situacije prepoznati stvarnost repetirajući, vrlo inteligentno, 'ti si na zemlji', to jest, još uvijek si živ, nisi overdose. Gubitnik je uvijek loš osjećaj, svi znamo taj feeling ucviljenog indie-rocka, a to je nakon procvata retro post-punka postao cvilidretav žanr: "Losers" je šašava plesna stvar šamarajući postulatima "Psycho killer" Talking Heads sa "Stop Making Sense", nikako s "77", prvog TH albuma. Nije teško zamisliti Shauna u nekom širokom blijedom odijelu i s kazetofonom na pozornici, djelovao bi uistinu gubitnički kao što jeste, ali uh, ima vraški šarm osobnog propadanja.



Glavni singl "Milk" je korespondiran na najmoderniju acid-house/ techno produkciju glavnih im protivnika, najslavnije braće i susjeda iz Manchestera - The Chemical Brothers; sjajan trance-pop/ big beat s izraženim gitarističkim futurističkim linijama, a takve na albumu manjkaju. Spomenuta "Panda" dođe kao nadopuna na Public Image Ltd.i LCD Soundsystem, dok je završna "Sex on the beach" (ne)očekivani dub i kao takvo, ovih nešto manje od 50-ak minuta zvučno ostavlja prijatan, nešto hladniji dojam od Happy Mondays s jasnim nakanama da eruptira zabavne vratolomije psihodeličnih katarzi u iščašenim i paradoksnim ambivalencijama, čudnim nestabilnostima s neograničenom ludošću konzumacije kretenluka. Shvatili ste, ovdje ama baš ništa ne valja uzeti zdravo za gotovo, a osobito nikako ozbiljno. Samo zabava, a nije RTL nego daleko komičnije i bezglavo šašavo.

Naslovi: 1.Dirt, 2.Pimp wars, 3.Button eyes, 4.Quincy, 5.In the ground, 6.Losers, 7.Milk, 8.Panda, 9.Self harm, 10.Sex on the beach

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/01/2024

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Ghost Stories

BLUE OYSTER CULT: Ghost Stories (2024)

| 15/04/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Miris kiše, EP

PETRIKOR: Miris kiše, EP (2024)

| 15/04/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Zog Tag, demo album 1999

DREDDUP: Zog Tag, demo album 1999 (2024)

| 14/04/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Nurse

NURSE: Nurse (2023)

| 13/04/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Rijeka - Paris- Texas

RAZNI IZVOĐAČI: Rijeka - Paris- Texas (2024)

| 12/04/2024 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*