Područje ovog istraživanja pomućuje saznanje o stvaralaštvu jednog umjetnika, a to je Harold Budd. Čini se da od njega krece sve ono što smatramo progresivnim zvukom. Ambijentalnih albuma ima prilično mnogo, ali u svom tom izdavačkom potencijalu postoji polje regresije. Regresija kao pojam je sve prisutnija u muzici koja je punilac u autorskom djelovanju, dalje bih se zadržao na ono što je snimljeno na albumu Airs - Loren Connors. Mislim da je on Airs koristio kao skraćenicu za Artist-in-residence. Domestifikacija na omotu i pjesma Loren-a Connors-a The Death Of Shelley zaista imaju nešto zajedničko. Umjetnik navodi da stvara avantgardu, po svemu sudeći on je dosta daleko od toga na ovom albumu. Procesni zvuk je zanimljiv u trenutku u kojem se on prepoznaje. Kako album odmiče on postaje značajno čujan i njegova progresivnost postaje sve jasnija. Da li je neminovnost što se regresija dodatno otupljuje pojavom HNW možemo čuti kod istog umjetnika koji snima i HNW. Prava rijetkost je prisustvo jednog umjetnika koji snima albume i pronalazi način da ideja stigne do više ljudi putem muzičkih izdanja, izdavaštva kakvo danas poznajemo. Na trećoj pjesmi osjeća se kao da je autorstvo pomalo problematično, mada se to dosta mijenja pojavom Nirvane i spota za pjesmu "Smells Like Teen Spirit". Naslovi:
1.Resurrection Canon )(Reworked) 31:00
2.Rachmaninov - Having seen the Resurrection of the Lord (Reworked) 13:30
3.Invitatorium 'Surrexit Dominus' (Dominica Resurrectionis) (Reworked) 35:00

ocjena albuma [1-10]: 8

edo žuđelović // 17/04/2024

PS: album potpisuje Scott Lawlor