Biti će ovo već, huh, tko zna koje revival potomstvo garažnog rocka. Zanemari li se svjetska, mahom američka i britanska scena ondašnjih godina rođenja 60-ih s masu bendova čija su imena počinjala s 'The', a završavala sa 's', konkretno The Seeds, The 13th Floor Elevators, The Premiers, The Magicans, The Amboy Dukes, The Castaways, The Barbarians, The Electric Prunes, The Kinks, The Yardbirds, The Small Faces, The Troggs, The Monks, ajde i prvi ženski bend te vrste The Pleasure Seekers sa Suzy Quatro, a naravno i nezaobilazni The Stooges, velebni utjecaj na daljnji razvoj žestokog rocka je bio neupitan. Eh, mada se Iggy Pop ogradio od punka već 1977., slijed ranih punk vremena je teško razlučiv bez garažnog rocka osobito u primjerima Ramones, The Slits, Buzzcocks, The Saints... No, na našim područjima ex-Yu unatoč bogate scene tijekom 70-ih, ne sjećam se da je bilo nekog adekvatnog odgovora na vidljivoj razini izdavaštva s obzirom da je Bijelo Dugme tempiralo trendovske posuđenice i plagijate; Bregovića garažni rock nije zanimao jer u njemu nije vidio neki komercijalni atribut, pa se takoreći do pojave Partibrejkersa, a onda nešto kasnije također i beogradskih Kazna Za Uši nisu nazirali jasni obrisi revivala. Ako ih je bilo, to su demagoški odjebali u korijenu naši pokojni kritičari Glavan i Vrdoljak, te ekipa časopisa Džuboks, oni ništa nisu podnosili osim svojih idola. Jednom mi pričao pokojni Dragoljub Đurićić, legendarni bubnjar Leb i Sol, kada je prvi puta svirao sa Smakom u Zagrebu, Glavan je u novinama napisao da muzika miriše na kukuruz. Kazao mi, to mu je bilo razočarenje, gotovo da se prestao baviti glazbom... A u Hrvatskoj osim Majki i vinkovačke scene 80-ih prvi pravi, ali ono glanc pravi garažni bendovi takvog tipa bili su pulski The Spoons i Meserschmitt. Danas, naravno imamo ih sijaset što aktivnih, što ugaslih poput The Babies, Erotic Biljan & His Heretics, Gatuzo, Garage In July, M.O.R.T., The Evokers, Vex And The Voxstones, Hitchock, Thee Melomen... Priča oko Boris & The Batts bi možda jače zaigrala srce da se radi o nekom mladom, tinejdžerskom bendu, no članovi su godišta otprilike rođenja garažnog rocka: svi su svirali u uglavnom dobro poznatim riječkim sastavima En Face, Avlijaneri i Trolls, a klavijaturist Luka Benčić je u još uvijek aktivnom i popularnom My Buddy Moose. Upravo njegove klavijature daju taj poseban, koji puta i psycho štimung nalik na spomenute The Spoons. Ostatak ekipe su Boris Reinić (bubnjevi, vokal), Sandro Bastiančić (bas, back vokali), Hrvoje Gazdik (gitara) i dakako, Vlado Simcich Vava (gitara, vokal). Eh, sad budući da su dva glavna vokala (lirika je na engleskom), nemam pojma koji je koji, ali jedan neopisivo vuče na kombinaciju Llyod Colea i Iggy Popa, a drugi na Peter Coynea iz The Godfathers, te se stalno od pjesme do pjesme izmjenjuju u vodećim rolama. Uvodna stvarčina "Reap some souls" je najžešća i najbrža, himnična i poučna o egzistencijalnoj kontemplaciji oslobođenja od samoće, a tu se već odmah uočava glavni naboj gitarističkih riffova koje smo čuli već tko zna koliko puta, ali u njihovoj varijanti imaju privlačnu moć klimanja glavom poput punka. Nešto lakša "Gun point to my head" ispunjena frustracijom kurentnog društva i svijeta proklamira proto-punk što se jako dobro primijeti u "Give me breath" finim melodijskim linijama i Iggy Pop stylingom u doba new-wavea, komotno sjeda na zaboravljene dance-rock albume "Party" i "Blah Blah Blah". Ovo je mogući singl za radio.



Tu je još jedna Iggy-The Spoons "Black cat" s nešto razvaljenim hard riffovima i vokalno frenetičnom završnicom, zatim atmosferičan uvodnik "Brother Judas" donosi kratak siže američkog country-blues ugođaja, onog kada su Stonesi komponirali "Paint it, black", no ustvari to je najava moćne agresije s ovacijama stadionskih razmjera uz lagane stepenaste intervale i pomalo surf ubode. Nađe se i elemenata power-pop-punka "New light" nalik na Buzzcocks koji su ustvari od svih ranih punk bendova imali najviše hitova (da, više i od The Clash), a k tome se priključuje "Shiny day", baš prava starinska pankerijada na razmeđi The Stranglers i Warszaw s onim neophodnim 'udri' groove elanom koji udara od prve. Pa, i The Godfathers su tu vrlo bliski, ali znamo, današnji punkeri nemaju pojma o navedenim legendama.

Full album:



Klasičan oldschool, još jedan a'la The Spoons "Gossip victim" alarmantno zbori o tračevima (šteta što ovo nije izašlo u 80-im), taman bi sjelo uz The Smiths, New Model Army, Husker Du, R.E.M., te naravno, Llyod Cole & The Commotions "Lost weekend" (1985, UK no.17), hit kojeg je drsko maznuo Neno Belan u bezveznjači "Ludo zaljubljen" (2002) s onim patetičnim stihovima 'danas sam čuo jednu pjesmu na radiju, "Angie", Rolling Stones', a joj, kako ga nije sram pjevati na tuđu melodiju, kao, slučajno se desilo, moš' mislit... Jedna malo neobična za prikazani stil je "Little wife lies" u spoju funka i bluesa sigurno nije za marljive dušebrižnike medijsko-licemjernih čistoća jer govori o prljavom vešu bračne nerazmirice uronivši u najbolju rock psihodeliju "Wake up" kakva je Iggyju bila potrebna nakon prvog razlaza The Stooges u stilu "Search & destroy", ha-ha-ha, ali energija je vraška s obzirom da su ovo sve više-manje moji vršnjaci koji još uvijek imaju snage da se bore za r'n'r život onakav kakav i jeste. Ne obazirući se da je naslovna "Not in the mood" najlaganija, skoro pa akustična u domeni R.E.M. plesnih hitova, a vokal totalan Llyod Cole u ljubavno-frustriranoj melodrami kakvu su znali osmisliti ovakvi velikani (+Morrissey), ovaj album od glave do pete frca izvrsnošću retrospekcije sa svih strana i aspekata.

Ovaj album nema, koliko sam primijetio ama baš niti jedan plagijat mada mnogo toga asocira na čuvene ploče i pjesme evocirajući na znameniti period početka underground rocka 60-ih koji se silovitom opozicijom suprotstavljao komercijalnim zvijezdama. Ja to gledam ovako: bez obzira što je ovo supergrupa prekaljenih i iskusnih rockera koji pod stare dane pred penziju rade ono što vole, napravili su komplementarno funkcionalan društveni i zabavan rock album sa smislom od glave do pete ponirući u srž r'n'r stava od kojeg ne odustaju ponudivši nisku od 11 odličnih pjesama, a skoro pa svaka može biti (i trebala bi) radio singl. Hit za široku upotrebu. Alternativci poput mene će ovdje tražiti prljaviju i drskiju produkciju, no kad se uđe u smisao, ovako to baš i treba zvučati.

Naslovi: 1.Reap some souls, 2.Gun point to my head, 3.Give me breath, 4.Black cat, 5.Brother Judas, 6.New light, 7.Shinny day, 8.Gossip victim, 9.Little wife lies, 10.Wake up, 11.Not in the mood

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/05/2025