Ovaj neobičan i vrlo čudan američki hipsterski bend iz Atlante osnovan cirka 2021. zove na iščašeni ples. Ime im je kratica za Celebrity Death Slot Machine (Automat igara na sreću slavnih osoba). Zamislimo ovako, a pretpostavljam da je to i koncept benda: tmurni post-punk premazan elektronikom, synthovima, saksofonom i vrlim melodijama na rubovima Duran Duran i new-romanticsa kao nadogradnja darkwave gothičarima ima neobično paradoksan smisao za užitak dok se vozite u mrtvačkim kolima bez obzira ima li leša u njemu, odnosno ona frenetična furka Marc Almonda u vrijeme prvog albuma Soft Cell "Non Stop Erotic Cabaret" (1982) kada se između ostalog u video-spotu "Frustration" vozio baš u sličnom vozilu i psovao na vlastiti, nezadovoljan život. Međutim, ovdje su istodobno prisutne i vrlo ozbiljne društvene teme prepričane bizarno ciničnim humorom na teatralni način komentirajući apsurde života, glamura i svakodnevne kaotične nepredvidljivosti. U tome postoji smiješan propulzivan ritual: izbjegava se čista gothic turobnost i mračnjaštvo, a ustupa se kritici i neubičajeno vedroj abrazivnosti od koje smišljaju šale razvijajući poetsku strategiju na križanju: ne znaš bi li se plašio ili grohotom smijao, no kako god, zabava je od crne komedije. Već sam njihov image momaka s brkovima asocira na oca elektronskog disca Giorgio Morodera, ma i mnogih naših zabavnjaka iz 70-ih godina, kao i ondašnjih američkih glumaca na koje su se stubokom furali. Ne vjerujem da će zato njihova muška publika početi puštati brkove, ali da bi mogli postati underground idoli, za početak, u to sam uvjeren premda još nemaju niti tisućicu fanova na youtube. Uostalom, trebaš imati i adekvatnu facu poput Dražena Vrdoljaka, Stjepana Jimmy Stanića ili Miše Kovača da ti dobro pristaju brkovi. Ako pogledate stare fotose ovih naših vedeta iz mladosti, ova zadnja dva spomenuta su bez brkova bili samo jadna lica očajnika 'konjušara cara' i nogometaša s klupe koji je tek rijetko ulazio u igru slavnih ajdukovih 70-ih, a iz onih desetak osvojenih pehara, što osvojenog kupa ili prvenstva Jugoslavije nikad nije pio pobjedničko turbo magnum pakiranje šampanjca, već je s kolegama iz druge postave slavio u konobi uz bevandu kad mu je 'gitara tiho svirala'.



Promotrite li ove priložene video-spotove, vidjeti će te da su CDSM spremni za kojekakva ismijavanja industrial-gothica, košarkaških zvijezda, repera što se redovito bahate, porno industrije, selfie snimaka s mobitelom, parodiraju Nine Inch Nails, Devo, The Residents, a pogotovo David Byrnea sa širokim odijelima smjestivši spot "Not another bleeder" u štalu s kozama i kokošima ponašajući se bezglavo otkačeno kao Johnny Lydon (!), a interesantno, ama baš nitko od njih ne glumata nikakvog frajera nego šašavu, jako zabavnu budalu, klauna, onmad što nekad bješe prvi ska val egzibicionista, posebice live nastupa Bad Manners i Madness.



Očito jeste da je album snimljen u skromnim uvjetima bez živog bubnjara (koristili su program i ritam mašinu), no za koncerte ga imaju, te bi na prvu, kada se sluša album, moglo pomisliti da je ovo neki EBM/ IDM/ EDM kad počne uvodna "This is my hell" na pragovima revalorizacije Cabaret Voltaire, ali vidi vraga, ovdje ima i distorzirane gitare, spomenuta "Not another bleeder" djeluje poput Kraftwerk nikad ostvarenih kolaboracija s Gary Numanom i Nine Inch Nails, "Nashville TV" kroz klasičan synth/ darkwave dovlači duh electro-punka, naravno utjecaji Cabaret Voltaire su neizbježni, a ovdje ima jako potentna psycho dionica saksofona u dub produkciji uronivši u mračnu acid laganicu "Bad dog" kakvu bi se moglo očekivati nakon Nico vokalizacije "All tomorrow's parties", ali vidi još jednog vraga, završava u d'n'b euforiji, ma odlično, nema šta. Ironična "Slug fucker" se može osloniti i na one dobro znane furke LCD Soundsystem s emotivno odvrgnutim pristupom, ma i Talking Heads, The Fall i Public Image Ltd. referencama pokazujući kompaktnu izvrsnost ove ekipe koja očito voli eksperimentirati u potrazi za pravim izrazom.



Od pjesme do pjesme, ovaj album oduševljava različitim rješenjima: "Cuck jail" se igra EBM industrialom (koliko mi se čini, ovdje je i živi bubanj), a pjesma je još jedan potencijalni Trans Am/ Gary Numan ubod protežirajući i post-punk, kao i big beat The Chemical Brothers, te Primal Scream i plesnjak The Young Gods, a ovo bih zaista volio vidjeti i čuti uživo. Kako album odmiče, teme su sve mračnije i neugodnije, kratka "Dinner" (2.53) je šaptavi Suicide, zamalo snimljena poput produkcije iz sredine 70-ih kad su Alan Vega i Martin Rev tek otvarali veliko poglavlje underground pop elektronike ulazeći, svjesno ili ne u techno budućnost, a može se primijetiti i Kraftwerk, te Ultravox konotacija. Jedan od singlova "What do you make?" je lirski najangažiraniji, govori o prevarama u show-bizu, pa premda se ovdje CDSM nimalo ne zajebavaju, video sugerira drugačije da im uopće nije stalo do teško zarađenih novaca prezirući glazbenu industriju poput njujošrkih A.R.E. Weapons kada je Brain F. McPeck pjevao na davnom debi albumu pjesmu "Fuck you pay me" (2003) o onim lihvarima koji nisu platili za tvoj umjetnički rad smatrajući ga bezveznjaštvom jer si nekakav demo bend. Iz takvih pobuda se rađa mnoštvo odličnih i pozitivnih pjesama.



Zadnje dvije su različite: "I'm disappearing" je tugaljiva electro-post/punk s ponešto acid/ indie-rock elemenata Roxy Music, a završna "Shockable rhythm" fantastičan Cabaret Voltaire o toj spomenutoj vožnji u mrtvačkim kolima koja dožive saobraćajku. Kompaktnost svirke, čista produkcija, možda malo pretih odjek ritma, po mome, ja bih ritam pojačao, to jest malo više isturio na front, no u cjelini, ovaj album oduševljava izvedbom, konceptom, duhovitošću i pronicljivim stavom družine za koju ne možeš biti siguran dal' se zajebavaju ili su ozbiljni, već su u svakom stihu izvitopereni balansirajući između komedije i ozbiljne tragedije. Naslovi: 1.This is my new hell, 2.Not another bleeder, 3.Nashville TV, 4.Bad dog, 5.Slug fucker, 6.Cuck jail, 7.Dinner, 8.What do you make?, 9.I'm disappearing, 10.Shockable rhythm

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 28/05/2025