Zadnji u "psihijatrijskoj trilogji" albuma Luke Hainesa (The Auteurs, The Servants, Black Box Recorder, Baader Mainhof) i Peter Bucka (R.E.M) nastavlja na tragovima prethodnika svojim inteligentnim i ironičnim textovima i američko-britanskom psihodelijom.

Album je kompaktan i precizan, kao i prethodnici, no ovdje su još više oslobođene gitare, a bend stvarno opako zvuči. Bilo bi to lijepo čuti i uživo. Osim spomenutog dvojca, na albumu još sviraju Scott McCaughey (The Young Fresh Fellows, The Minus 5 i R.E.M.) i Linda Pitmon, bubnjarka koja nema s kime nije svirala.

Pjesme poput "56 Nervous Breakdowns" i "Hot Artists" miješaju apsurdne situacije (fiktivne ili stvarne, možete sami zamisliti) s hiperrealističnim detaljima, stvarajući osjećaj da slušate stand-up komediju ispričanu uz fuzz gitare. Kao i u dosadašnjim albumima, ne samo sa Buckom, Haines u stihove uvlači stvarne povijesne figure i pop-ikone, ali, najčešće uz humoristični ili ironični kontekst. Tako ovdje imamo Pink Floyde u fokusu istraživačke grupe, pa onda Judy Chicago ili Mamas and Papas, a ostale otkrijte sami. Čak se i nuklearna prijetnja u Nuclear War ovdje ne čini toliko problematičnom, dok nam In Rock daje malu posvetu R.E.M.-u i nepatvorenom rock'n'rollu.

Iako kod Heinesa najviše volim njegovu The Auteurs fazu, kad sam se i navuko na njega, ova kolaboracija s Peterom Buckom oslobađa najviše njegovog intelekta od raspuštanja spomenutih, tamo negdje 1999 do danas.

Drugim riječima: ako ste uživali u prethodnicima, ovaj album će vam eksplodirati u ušima—i to na najbolji mogući način.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 25/08/2025