Vjerujem da Luke Hainesa ne treba posebno predstavljati, barem ne na našim stranicama. Jer, to je čovjek koji je osnovao i vodio bendove 90ih, kao što su The Auteurs, Baader Meinhof i Black Box Recorder (Ako se netko sjeća)), a od početka novog tisućljeća djeluje i objavljuje pod svojim imenom. Nije baš da je s nekim od spomenutih bendova ostvario ne znam kakvu popularnost, isto kao ni u solo vodama, no moglo bi se reći da su neke od pjesama, pa čak i albumi (THE AUTEURS New Wave (1993) - nominacija za Mercury nagradu) ostvarili kultni status, a Luke je u to vrijeme bio poput božanstva.

Kao što sam napomenuo, već petnaestak godina objavljuje kao Luke Haines, a u to je vrijeme objavio osam studijskih albuma, te još nekoliko kolaboracija i kompilacija. Objavio je i knjigu u kojoj se podsjmehuje brit-popu, čiji je i sam "član" bio i to ne baš svojom voljom ("Bad Vibes: Britpop and My Part in Its Downfall" (2009)).

Većina njegovih solo albuma je konceprualna, pa tako i ovaj, nazvan "New York in the 70's", u kojem opisuje svoje viđenje prijestolnice punka u to doba, čiji "član" nije bio. Ujedno to je, prema njegovim riječima, treći i posljednji dio trilogije koja je započeta albumom "Nine And A Half Psychedelic Meditations On British Wrestling Of The 1970s And Early '80s" i nastavljena s "Rock And Roll Animals".

Album započinje s, po njemu najjačom osobom na tadašnjoj njujorškoj sceni, Alanom Vegom, dijelom elektro-pro-punk dua SUICIDE. Iako se tu spominju i Elvis i Merlinka, Vega je njemu ipak naj.

"Alan Vega says it's going to be a great big hit, if Alan Vega says so, then it probably is"



Drone City nešto je najsličnije njegovim herojima SUICIDE, što će Luke ikad napraviti, i nikako ne spada u njegov klasičan repertoar. Ovdje sve pršti od elektronike i horor ritmova, a Luke pjeva u itom tom stilu, umjesto njegovog klasičnog, gotovo, šaputanja. No, Haines klasika se vraća na naslovnoj i najboljoj pjesmi na albumu.

"Everybody's gay or bisexual/ a man called Jim getting experimental, american days become american nights, we're gonna have some fun, with the skinny transvestite" pjeva Haines preko lijenih sintova.



Osim Alanu Vegi, pjesme je posvetio i Jimu Carrollu (Jim Carroll), William Burroughsu o razgovorima s njim u njegovom bunkeru (Bill's Bunker), epsku Doll's Forever kultnim New York Dollsima, i ne baš nadahnutu Lou Reed Lou Reed nedavno preminulom Lou Reedu…

Sve u svemu, Luke Haines je ponovo snimio jedno intrigirajuće djelo, koje se može slušati u komadu i saznati svašta o počecima punka u New Yorku, a dio pjesama izdvojen iz cjeline, također može poslužiti u kompilacijama, tipa - poznati u imenima pjesama, gradovi u imenima pjesama itd…

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 04/08/2014

PS: Slušati: NY in the 70's, Dolls Forever