Debitantski album Songs of Praise (2018) lansirao je Shame uz sirov, energičan post-punk izričaj. Zvuk pun bijesa, radničke klase, neimaštine, humora, jednostavno me preuzeo. One Rizla se kod mene vrtila neprestano. I dok sam nakon toga očekivao exploziju i ulazak u prvu ligu, zajedno sa Fontaines DC i sličnima, oni su na sljedeća dva albuma malo usporili, ubacili malo filozofiranja i kompleksnijih aranžmana, što kritika baš nije dobro primila, a vjerojatno se s time nije bi baza publike povećala. No, koncerti su im još uvijek ostali ludi i explozivni, na tom nivou na kojem je to moguće. To su i pokazali posjetom Močvari u sklopu jednog Europavox festivala.

Prvi singl, ujedno i naslovna pjesma s četvrtog albuma dala je naznaku povratka onoj energiji i sirovosti s prvog albuma. Quiet Life ima taj štih, ali je malo više ispolirana, no vjerujem da će biti ogroman koncertni hit jer ima "ono nešto" za što se možeš zakačiti. Treći singl, Spartak, također je mirniji i možda sličniji prethodnom opusu i vjerojatno je nespretno odabran za singl, jer puno bolje bi prošla moćna i nabrijana Cowards Around, koja opet podsjeća na najjače trenutke benda. Iako je većina albuma u tom nekom stilu, Shame ne odustaje od experimentiranja, pa tu imamo i elektro punka (Lampião, Screwdriver), i new wave (Axis of Evil) ritmova, pa čak i nekih kabaretskih dionica (After Party).

Produkcijski je ovo do sad najispoliraniji album, no John Congleton uspio je zadržati onu sirovost ispod šminke, koja nam može dočarati što bi se moglo dogoditi sa tim pjesmama kad se ogole u živoj predaji. Kako zvuče nove i stare pjesme uživo, možete provjeriti u Močvari, 22.10.2025.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 17/10/2025