Biohazard su držali dobar dio interesa i naklonosti publike od 1992. do 1996. Dok je njihov opaki, žestoki njujorški hardcore-thrash-metal zvuk odjeknuo kod glupih i sumanutih adolescenata, do trenutka kada su postajali stariji, sve je počelo djelovati previše pubertetski nafurano i bezrazložno agresivno, kao nešto što bi se trebalo prerasti. Nakon toga, i dalje se uživalo u hitovima s "Urban Discipline" i "State of the World Address", a kako je vrijeme prolazilo rijetko se vraćalo tim prvim albumima ili nestrpljivo očekivao njihov novi materijal. Kad je objavljeno da su ponovno okupili originalnu postavu za ovaj novi album, nekih 13 godina od posljednjeg izdanja "Reborn in Defiance" (2012), pojavio se skepticizam jer je taj njihov njujorški štih često kvarljiv i ima određeni rok trajanja zbog hrpe današnjih pedesetogodišnjaka koji urlaju o tome kako je pokvaren ovaj svijet što jednostavno nije odavno više primamljiv argument. Ipak, "Divided We Fall" je interesantno živahan, energičan izlet s privlačnim, poluglumpavim tekstovima i s dovoljno testosterona za akciju, u osnovi album koji je trebao doći nakon "Urban Discipline", s kolekcijom kratkih, ljutitih himni o tome da ostanete čvrsti bez obzira na to kako vas život nemilosrdno udara od egzistencije do pojebane financijske konstrukcije. Uvodna pjesma "Fuck the System" zvuči točno onako kako se i očekuje. Dovoljno je nalik klasičnom NYHC-u da prizove sjećanja na Madball, Agnostic Front i crossover izvođače poput Pro-Paina i Cro-Mags. Zadržava se taj bučni, ljuti ton na hitovima poput "Forsaken" i ultra-robusnoj "Eyes on Six", koja je jedna od njihovih privlačnijih i zabavnijih pjesama na posljednja 3-4 albuma.



Sporiji komadi poput "Death of Me" dobro se stapaju s razigranom, klasičnom hardcore fuzijom "Words to the Wise" i "The Fight to Be Free", i ni u jednom trenutku mačizam ne pada ispod nafrljenih razina otrovnog jezika. Ipak, postoji nekoliko grešaka kao pretjerano silovani hip-hop "S.I.T.F.O.A" nekakvih cirkusanata i komičara što se trude ponuditi izvitoperenu komediju, zatim "Warriors" u kojoj Evan Seinfeld tako ozbiljno pjeva "ratnici" da zapravo više odmaže nego li donosi neku čvrstu referencu, samo na što? Mnoge pjesme pružaju manje-više prohujale i neatraktivne klišeje i stereotipove. No, mora se primjetiti da bend pametno drži svaku pjesmu unutar obrasca od 3 do maksimalno 4 minute tako da sve prolazi u energičnom bijesu kao da će sve podaviti. Zvuk je onakav kakav se i očekuje od ovakvog benda, a produkcija je djelo Jonathana DeMaia iz Manowara što je još i najsmješnije. I Billy i Evan vokalno funkcioniraju uvjerljivo, prvi i dalje djeluje grubo kao da bi mogao nekoga prebiti na mrtvo ime. Na spomenutoj pjesmi "Eyes on Six" zvuči ljutito, zlobno i ubilački, a to je bitno da bi ovakav bijes mogao zakucati glavom o pod. A Evan zvuči uobičajeno, ni bolje ni lošije, i uglavnom iritira s tim rap-metal glupostima kad uz to pokušava i pjevati. Gitare Billyja i Bobbyja Hambela podsjećaju na slavne dane s kolekcijom riffova inspiriranih NYHC-om, ponekad se osjete i tragovi Pronga, što je jednostavna hardcore buka za one koji blebeću kojekakve bedastoće.

Album je blizu onome što je Biohazard nekoć bio: grubi konfrontacijsko - tupavi stil za one s niskim IQ, a za to postoji i relevantno dokazana demografska skupina. A da će prodati, kao nekoć, milijun albuma - neće. Ipak su nekadašnji fanovi danas nešto pametniji.

Naslovi:
1.Fuck the system
2.Forsaken
3.Eyes on six
4.Death of me
5.Word to the wise
6.Fight to be free
7.War inside me
8.S.I.T.F.O.A.
9.Tear down the walls
10.I will overcome
11.Warriors

ocjena albuma [1-10]: 5

čićo i mićo // 18/10/2025