Neizostavan dio slavnog ex-Yu new-wavea, Mladen Max Juričić je kao gitarist proživio sve ono što mnogi nisu mogli: popularnost i ogromne tiraže prvo s bendom Film, nešto manje s Le Cinema, a potom Vještice i nakon rasapa velike federacije sa Šo!Mazgoon i čuvenoj kolaboraciji Ljetno Kino s pokojnim genijem Vlada Divljanom. Čovjek odavno zna kako se rade ukusni hitovi i što sve treba uložiti u njih, pa je tako na ovome vrlo simpatičnom albumu od 34 minute pokazao mnoštvo stečenog iskustva kao suvereni autor uz manju pripomoć starog suradnika Bare iz Trobecovih Krušnih Peći koji mu je priuštio i učešće vlastitog sina Gustava (ex-Galioti) na kontrabasu. Koliko ne treba očekivati neke drastične stilske izmjene od svega navedenoga, Max je i dalje veliki rock šmeker koji ponosno prolongira Vještice & Idoli (Divljan) sfere, Film se baš i ne osjeti, ipak je to bilo jako davno i po tome danas roštaju retro post-punk/ new-wave bendovi. Ovdje se osjeća taj veliki istraživački duh plesnog avanturizma s medikamentima world-musica i onoga što se jedno vrijeme zvalo 'otočki rock', a zove na plesne podije i opuštenu zabavu bez nekih primjetljivih socio-političkih angažmana, za razliku od recimo Idola. To jest, Max radi prijemčljivu glazbu, vedru, prpošnu, energičnu, nimalo kompleksnu, a opet umnogome asocira na pokojnog Divljana: ljubavne, emotivne, trezvene teme, koji puta i blago psihodelične ("Igraj"), a i vokal umnogome nalikuje slavnome pokojniku, mora se primjetiti i na Goran Markov Kneževića iz Veli Jože benda.



Veliki broj instrumenata oblikuje 'pop' formate kao stvorene za radio difuziju (nema niti jedne pjesme od 4 minute!) i prosto je nevjerojatno kako je ovo uspješno kompresirano da bude komercijalno napucano, a opet, nema ama baš nikakvih ljigavih zamki pop prostitucije kakvu je znao isporučiti njegov bivši kolega Jura Stublić što odavno nije objavio niti jednu novu stvar živeći na staroj slavi. Teme su pristupačne, definirane i strogo bezecirane za radio rakurs, a neke su već i proslavljene poput završne "Prva, druga, treća" za koju bi se otprve reklo da je izvode Cinkuši zbog specifičnog vokala nalik na Mirka Radušića.



Sve u svemu, da se ne priča previše, ovo treba uzeti kao zdravo za gotovo da je sjajan plesan solo album s elementima world-musica. Idealan za predgrupu koncerta Peter Gabriela, ako ikad uopće do toga dođe. I ne treba se obazirati što je Rundek davno rekao da niti jedna pjesma njegovih bivših kolega i suradnika nema ama baš nikakvu umjetničku vrijednost. To su njegove subjektivne opaske, a ostao je barem 500 km daleko od vitalnih žarišta. Plesač sporog stepa ima zarazne i plesne pjesme, Rundek ih odavno nema. Tko je bolji, Led Zeppelin ili Deep Purple? Film ili Haustor? Nema veze. Valja uživati u ovome svijetu kada slušamo relativno novu glazbu hrvatske new-wave/ post-punk rock legende.

Naslovi: 1.Priča veća od života, 2.Djevojka u crvenim cipelama na kiši, 3.Suze svetog Lovre, 4.Koje boje je sreća, 5.Dani velikih valova, 6.Igraj, 7.Hej druže, kako si, 8.Spremi sliku u sjećanje, 9.Nedjelja, 10.Prva, druga, treća

ocjena albuma [1-10]: 9

čićo i mićo // 16/11/2025