Onaj simpatičan najavni singl i video "Devil man" (u trenutku objavljivanja recenzije ima skoro 30.000 pregleda na youtube samo za mjesec dana!) u kome između ostalog bubnjar Marin Perica ima majicu Machine Head, a stvarčina gruva umjereni stoner/ post-grunge, dao je najaviti uzbudljiv album.



Zadarski trojac, aktivan cirka negdje od 2015. (prvi singl "Workers" su objavili tek u veljači 2022. na bandcampu) realizirao je ovaj debi album na kome se točno čuju i osjete početničke pogreške. Kao prvo, predugačak je, 50 minuta je za debi uistinu gnjavaža, ali ako su tako htjeli, njihova stvar, a kao drugo, fulali su osnovni kontekst uhvativši se u koštac s retro manirima koji nisu bili toliko primjetni na spomenutom "Devil man". O čemu je riječ? Naime, bez obzira imala naša audijencija problem s blues-rock izvođačima koji uz to još i pjevaju na engleskom, elem, onim specifično iskrivljenim akcentom, često prisutnim kod ex-Yu autora koji se potajno nadaju nekom plasmanu na inozemno tržište, a uspjeh je tako blizak i nadohvat ruke zahvaljujući mnogim internetskim platformama, jasno da je ovakav suficit gorda želja za klasičnim mainstreamom, te ako uz to dodamo neinventivno glumatajući vokal gitaristice Renate Železnjak koja bi u američkom, pa recimo hard-rock bluesu mogla zauzeti mjesto na karaokama u nekom saloonu pjevajući 'mekši' AC/DC ili tvrđi Huey Lewis & The News hit (naravno, stari), ovdje se od pjesme do pjesme suočava taj osnovni problem našeg lijepog Balkana koji se u rocku često pokušava amerikanizirati. Taj vokal je problematično prepoznatljiv sindrom kojeg mnogi imaju, a sjetiti ću se i Jeremiah's, onog benda iz Svetog Filipa i Jakova koji je pobjedio na HGF-u 2019. i na 9. Croatian Blues Challenge nastupivši u USA početkom 2018. Neću niti razmišljati što su si Ameri mislili kad su ih čuli, a ovdje je vrlo sličan scenarij i koreografija, no naposljetku bend ama baš nitko nije vrtio, a niti u medijima pohvalio, koliko sam primjetio. Osnovna zvučna teškoća ovog albuma su Renatini riffovi na kojima joj se zasnivaju kompozicije i ne mrdaju od početnog valjajući se u prokleto dosadnim i predvidljivim relacijama koji puta pretjeravši s usponom dinamike što čak i ne postoji, ponekad dodaje usnu harmoniku, a gitarskih solo ili staccato dionica gotovo pa i nema (ima u bonus pjesmi "Your touch") što čitav spektar prikazuje običnim ego-trip silovanjem, osobito u pjesmama "Sometimes", "Silence of whisper" i "Searching for the blues" koje bi možda prihvatili najpijaniji ljubitelji ZZ Top i Status Quo.

Čitav album:



Album počinje vrlo dobro s dostatno žestokom post-grunge "True world" i novom verzijom "Workers" u puno boljem izdanju na tragovima garažnog rocka i AC/DC, no naredni dio i velika većina materijala odlazi u ispodprosječan stil kada Hrvati pokušavaju imitirati Amere i Engleze, a sami znate kako je to smiješno i neuvjerljivo poput Ingrid Antičević Marinović kada je u EU parlamentu izjavila 'people must trust us!'. Da ne duljim, komični su ovakvi pokušaji dodvoravanja domaćicama koje si uz usisavač puštaju AC/DC i ZZ Top jer su glasniji, a kada kuhaju ručak slušaju Bareta, Majke i best of Alter Bridge, te eventualno Staind, no to je vrhunac. Ako ovaj bend dođe do drugog albuma s ovakvim performansima, vozi Miško iz filma "Ko to tamo peva" u rikverc prema Texasu kasnih 60-ih prošlog stoljeća. Naslovi: 1.True world, 2.Workers, 3.Man's fate, 4.Silence of whisper, 5.Searching for the blues, 6.All my life, 7.Raindrops, 8.Electrical storm, 9.I got a man, 10.Devil man, 11.Sometimes, 12.Your touch (bonus track)

Ocjena (1-10): 4,5

čićo i mićo // 06/02/2026