Tko bi rekao da ce ovako lako biti.Pisati o nasljedniku jednog od najupečetljivijih Albuma moje mladosti,slušati ove neobične,na poseban način nabrijane zvukove,ponovo i ponovo preslušavati ovaj niz pjesama gotovo potpuno ujednačenog intenziteta.Neznam koliko je njima,doduše bilo lako,mislim da su se cijelo ovo vrijeme nalazili u prilično nezavidnoj i već pomalo klasičnoj "in beetween"poziciji.Njihov odgovor svim komercijalno-underground sranjima dolazi u pravo vrijeme,barem za mene.Sada sam potpuno uvjeren , The Strokes su veliki band.Kažem to unatoč činjenici da je prvi album ipak nešto bolji.Ovdje ipak ponovno i ponovno čujemo neke stvari.Ali, kako je meni izuzetno drago što ih ponovno čujem.Prije samo par tjedana srao sam nešto u stilu da su Strokesi dobri ali kao nezreli još.Pa ,ako je to ikada bio neki problem,ovim albumom su na neki način i sazrijeli.To me više nije toliko briga, barem ne dok slušam ta silna poig! ravanja u uvodnoj What Ever Happened,The End Has No End(jedan od milijih mi naslova) ili u njihovom prvom singlu koji ste valjda čuli ili još bolje,u Automatic Stop.Užasno mi je drago što netko uopće svira ovakvu glazbu,a oni ju sviraju perfektno.

oliver kovač // 28/11/2003