The Strokes na koje se već skoro zaboravilo da im NME nije dodjelio laskavu titulu najboljeg rock albuma prve dekade 21.stoljeća (a Rolling Stone no.2), vratili su se nakon točno 5 punih godina diskografske neaktivnosti. O ovome se albumu sada može lamentirati štošta, ali činjenica je jedna - The Strokes su se potpuno promjenili. Ne toliko u zvuku koliko u pristupu prema komponiranju.

Izuzev tek 2-3 broja u kojima su i dalje britki i jednostavni sa svojim prepoznatljivim 1-2-3-4-piči formatom (primjerice "Under cover of darkness"), velika većina materijala pokazuje potpuni odmak od jednostavnih klišeja u potrazi za novim izrazom u kojem prevladavaju ležerniji tempovi i daleko bogatija kompozicijska struktura koja mjestimično zalazi i u progressive teritorij. Očito i sami svjesni da su s vremenom morali nešto mjenjati, ponudili su kolekciju od 10 pjesama koje su sloj po sloj križanci, posuđenice, inačice, neke nove prerade i inverzije svega i svačega što se u mainstream rocku dešavalo od vremena new-wavea naovamo. No, nije to uistinu ništa specijalno, a ponajmanje revolucionarno kao što bi se moglo očekivati. Uz i dalje slatki glasić Julian Casablancasa, pjesme kreću od klasičnih reggae/new-wave The Police obrazaca (uvodna "Machu Picchu"), tipičnog dance-rocka 80-ih u kojem su pokrali svakojake manire od The Cars, The B-52's, Talking Heads, Ultravox, Duran Duran (nevjerojatno plitka i prozirna "Two kinds of happiness" koju spašava dinamička gitaristička struktura i nešto slojevitije "Taken for a fool" i "Games" potkrijepljene elektronskim šlihom), preko pub/ college-rocka Elvis Costella ("Gratisfaction"), sve do izuzetne krađe Radiohead/ kraut-rocka ("You're so right") i neodoljivih asocijacija na etiku Muse progressiva ("Metabolism"). U svemu tome i dalje ima gitarističkog šmeka Nick Valensija i Albert Hammonda Jr.-a koji i iz banalnih melodijica uspiju izvući fino sročena međusobna nadmetanja, tako da unatoč ogromnom eklekticizmu s povećanim udjelom retra, album ne pati od monotonije, ali mu zato manjka energije.

Ali ama baš ništa značajno. Kad se samo sjetim koliko naših demo bendova ovako zvuči pa im nitko ne poklanja pažnju...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 26/03/2011