home > mjuzik > Nemoj

kontakt | search |

SIZIF: Nemoj (Dirty Old Label, 2008)

Povodom skorog dolaska ovih nabrušenih post-hardcore punkera iz Osijeka u KSET (2.X 2008.) s Hesus Attor predstavljamo njihov glanc novi album. Punk/hc-noise treće generacije na suvremeni emo-core način.

Prema podacima koji se nalaze na njihovoj myspace stranici (na ovitku cd-a stoji i oficijelni www.sizifaner.com) ovo je izgleda njihov prvi album. U sastavu su Tin Kovačić - Koca (vokal), Antun Biloš - Big B (gitara), Igor Kovačević - Igić (bas) i Siniša Rajković - Bubi (bubnjevi), te iza sebe imaju veoma dugački spisak bandova u kojima su svirali ili još uvijek sviraju. Navodimo Debeli Precjednik, This Day Will Burn, Cog, Why Stakla, Rujan, Usro Usravi i Žvaljo Žvaljavi, Among The Thebians... Stoga je njihov zvuk kombinacija nekoliko bazičnih stilova u kojima se osjećaju utjecaji suvremenog hardcore punka, nu-metala, noise-rocka, klasičnog punka, post-hardcorea i uglavnom brze i žestoke rock glazbe. Poput gomile aktualno sukladnih izvođača, primjerice Against Me!, Skeleton Witch, Khann, Full Blown Chaos, Thimble, zeničkih Makazoruki, livanjskog Andrije ili daleko sličnijih Arson Anthem i The Locust, ovi Osiječani su se potrudili napraviti album koji odgovara današnjim post-hc punk standardima. Prva stvar što pozitivno odjekuje u njihovom radu je punoća sprege gitare i basa što nedvojbeno asocira na najbijesniji period The Jesus Lizard/ Fugazi/ Nomeansno s početka '90-tih u pogledu riffova. Druga stvar su čvrsti ritmovi u kojima se osjeća prisustvo opakog bluesa, thrasha i punka istovremeno, treća je dvojaki vokal koji čas ciči i dreči do neprepoznatljivih lirskih kontura (sjetite se Ian McKayea iz Fugazija), a u drugom kontekstu je tipičan melodijski križanac emotivno raspoloženih Mike Pattona i Eddie Weddera. A peta stvar je da album traje svega 21 i pol minutu čime su izbjegli onu zamku od klasičnih 45 minuta gdje se i daleko kvalitetniji izvođači u ovom fahu izgube u vlastitoj samodopadnosti. Stoga su im kompozicije vrlo kratke (u prosjeku tek nešto više od 2 minute) gdje idu na ono najosnovnije - rock/punk/hc energiju bez pretjeranih improvizacija. Premda album ima naslov na hrvatskom jeziku sve skladbe su otpjevane na engleskom izuzev kreštanja nazovimo stiha 'nemoj, nemoj, daj nemoj' u naslovnoj "Nemoj" koji se raspoznaje tek ako se podrobno prati kontekst pjesme. Od čak 9 kompozicija u ovakvom kratkom vremenu vrijedi izdvojiti uvodnu "Now" najnabrušeniju skladbu albuma koja veže određene smjernice uz nikad shvaćene američke noise-punkere Circus Lupus što su odavno otišli u zaborav, zatim "When the bastard come" pod očiglednim utjecajem The Jesus Lizard, "Screaming again" sa solidnom aranžmanskom strukturom u kojoj vlada načelo dramatičnosti emo-corea, a najbolju kompozitorsku prisebnost pruža "Warchild" u kombinaciji opake blues-noise gitare i vrlo bijesno rastrganog frustriranog teksta koji se nastavlja u "Anyone but me". Uz kratki noise-rock instrumental "Dead urban poetry" u trajanju od 1.09, ovdje je još prisutan umjereni post-hc broj "Misery" koji je najlakši dio albuma i pripada novijoj struji izvođača poput Ligeia ili Lower Definition, dok je posljednja "Copycat" svojevrsni križanac thrash metala i punka.

Album je čvrsti rock/punk, svirka je kompaktna (ponekad zalaze u linearne melodije bas i gitara), prikazana energija je na zavidnom nivou, a kompozicije su tako-tako. No, produkcija je tanka s obzirom da svi domaći bandovi koji snimaju po 'kućnim' studijima imaju feler nesklada između autorske pribranosti i studijskih mogućnosti što uglavnom rezultira prosječnim demo materijalom. Dok pravi producent sa sluhom ne uzme stvar u svoje ruke, ovaj band će i dalje biti u Tartaru gdje baš i nije cvijeće. Tako oni prikazuju mit o Sizifu.

Kada se usporedi ovaj album s aktualnim Arson Anthem, Locust ili Heavy Heavy Low Low koji su otprilike sličan stilski ideološki punk-hardcore/noise materijal prikazali na svojim posljednjim albumima u daleko opakijim i odriješitijim produkcijskim potezima uz neizostavni naglasak na kvalitetu autorske prisebnosti (i svirke i idejnosti), ovaj album Sizifa zvuči samo kao energičan potez bivših neo-punkera da unaprijede svoj izraz s izletom u kombinaciju 3-4 već pročitana stila. "Nemoj" ima puno energije, ali očito nema dovoljno nadahnuća za kreativnost, nema krajnosti i bizarnosti hardcore izraza. Gdje je humor, eskapade u neobičnosti i nelogičnosti, ispovjest gluposti, cinizam, prizma politike, radikalnost i na koncu underground teme? Sve smo to već čuli... A prljavu hardcore lo-fi produkciju je netko (možda Filip Sertić koji se navodi kao mastering?) sveo na ujednačeni nivo instrumenata bez obzira na različitost kompozicija i njihovu mogućnost da bi bolje zvučale s nekim posve drugačijim kriterijima i parametrima. Tipični punkerski hardcore, što se mora podebljati, ali zaista neznam zašto i čemu to... Novi Fugazi nije u pitanju, a kamoli The Jesus Lizard ili Nomeansno.

Budući da sam Arson Anthem i Locustu dao 7 za odlične albume, a otkačenim Heavy Heavy Low Low 9, ovaj album je svakako ispod ove razine ocijene. No, opet s druge strane kada je naše domaće izdavaštvo u pitanju, album je svakako bolji od gomile kojoj se daju šestice i sedmice. Uspoređivati domaću i svjetsku produkciju mogli smo u '80-tim kada su se albumi snimali u Milanu, Londonu, njemačkim i švedskim studijima. A underground kao takav uvijek je imao svoja nepisana načela...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/09/2008

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Boter Krajnc

MATEJ KRAJNC: Boter Krajnc (2020)

| 30/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: DSM-5

BLOOD FROM THE SOUL: DSM-5 (2020)

| 29/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 10_2020_XU

SVEGA POMALO: 10_2020_XU (2020)

| 28/11/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: Finchley Road

MATEJ KRAJNC: Finchley Road (2020)

| 28/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Malignant Fire, EP

REFUSED: The Malignant Fire, EP (2020)

| 27/11/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*