Jedanaest godina trebalo je da na svjetlo dana dođe nasljednik albuma "U prljavoj vodi". U lagano izmijenjenoj postavi, dekadu iskusniji i zreliji MLINSKI KAMEN predstavlja svoju verziju bluesa, nazvanu "Atomski blues".

Obično čim čujem za blues "kidam ulijevo", međutim Jon Spencer me naučio da "blues" nije nužno nešto sporo, polako i dosadno. U njegovom slučaju to je explozija, a u ovom slučaju "atomska" explozija.

MLINSKI KAMEN danas su Daniel Brdar (vokal i gitare), Domagoj Bajtal (bas gitara) i Dražen Karna (bubnjevi), a u novih deset pjesama nude baražnu vatru iz kotrljajućih gitara s umjerenim solažama, besprijekornu ritam sekciju koja melje sve pred sobom i vokal koji u lošim trenucima podsjeća na Bareta a u dobrim na Lemmya, a sve to upakirano u izvrstan produkt.

Album otvara Ne pričaj mi više, koja svojim polaganim i teškim instrumentalnim uvodom podsjeća na najbolje dane Black Rebel Motorcycle Club (da ne odem predaleko u prošlost) i taman kad očekujem sanjivi Robertov vokal, desi mi se promukli Daniel. Taj vokal nikako ne odgovara u ovakav tip pjesme, no pošto boljeg nema u ovom trenutku, prihvaćam ga kao takvog i već pri sljedećem slušanju shvačam da to i nije tako loše.
U Ulicama stvarnosti i Bijeg ubrzavaju ritam, a vokal na tim pjesmama potpuno odgovara podlozi. Ne želim prespavati usporava i melje sve pred sobom. Ukradeni snovi ima solo na bubnjevima koji paše u koncertno okruženje, no na studijskom izdanju to više ne rade ni Iron Butterfly. Da takvim bendovima pašu balade dokazali su mnogi već i prije njih, a Sreća je tu da se i Mlinski kamen malo odmori. Ne sjećam se zatvara album kao "hommage" Motorhead-ima i tjera na novo slušanje.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 13/10/2009

PS: Preporuka: zatvorite se u neku sobu ili u auto, otfriljite zvučnike do najge i prepustite se...