Osviješteni debi hrvatskog brutalnog metalcore/industrial kvinteta snažan je angažirani intelektualni prikaz koji se sukobljava sa medijima, politikom, demokracijom i religijskim načelima kroz sociološko-filozofski osmišljeni koncept.

Generalizirati pojam industriala u hrvatskim okvirima je vrlo minoran zadatak budući da scena gotovo niti nema relevantane predstavnike žanra, a pogotovo ako je riječ o metalu koji ima bliskih paralela sa industrial sintagmama. Stoga ne treba previše pametovati i odmah valja konstatirati da se zagrebački kvintet uputio u područje gdje na ovim prostorima nema skoro nikakvog takmaca. Postoje još poneki izvođači koji koketiraju sa transžanrovskim smjernicama industriala poput daleko tromijih Mephisto's Requiem i još nekih novijih sastava, no nitko od njih još nije objavio album, tako da se slobodno može reći da su Mass Hypnosis hrvatski pioniri ovog odavno utemeljenog stila. Nije ovdje riječ o nikakvim smjernicama klasičnog, ranog industriala Throbbing Gristle, Cabaret Voltaire, Einsturzende Neubauten ili kasnijih Nine Inch Nails, već su Mass Hypnosis adekvatan domaći odgovor na agresivan izdanak scene koja se pojavila mahom tokom 90-ih (primjerice Fear Factory, Bile ili Corrosion Of Conformity) koja je spojila niz ostavština thrash, speed, death, black metala sa hardcore čekičarskim ritmovima i općenitom etikom industriala koja okreće leđa konvencionalnim rock tradicijama.

Sam band nastao je 2006. kao projekt nekolicine iskusnijih metal glazbenika (prvo pod imenima This Mortal Coil i Deadweight Loss), da bi nakon izvjesnog vremena odlučili frakciju pretvoriti u pravi sastav koji će se posvetiti kreacijama vlastitih ideja sa energičnom i strasno ekstremnom glazbom. Inspirirani lošom klimom koja dopire iz svakodnevnice, ekipa se orijentirala na koncept koji osim dizajnerske metal ikonografije (majice, naljepnice, plakati, logotip...) sadrži angažirane skladbe u kojima isprepliću surovost negativnih vibracija koja stiže putem medija i političko-društvene nesklade koji se paralelno odražavaju na opću, lošu atmosferu stvarnog života. Njihove pjesme su pune bijesa prema medijima koji filtriraju hrpe informacija sa nerealnim standardima onako kako im u datom momentu odgovara zbog mnogih ciljeva i razloga. Sami kažu 'dovoljno je pogledati dnevne vijesti koje donose uznemirujuće izvještaje, filmove pune smrti, ubojstava, droge, incesta... oni nam služe kao pokazatelji koji stvarnost prikazuju lošom slikom koja nema veze sa stvarnim životom i zdravim razumom što sve rezultira atmosferom opće nesigurnosti, strahom, histerijom i konzumerizmom...'. Veliki dio toga Mass Hypnosis na ovome debiju prikazuju kroz nezadovoljstvo izraženo preko 13 kompozicija u kojima se jasno nazire još jedna njihova tvrdnja -' da je sve ovo samo bajka, počevši od religije do politike, što je zapravo ista stvar, a to ljudi ne razumiju i bulje u TV ekran poput oltara, te se u skladu sa viđenim tako i ponašaju u životu'. Na samom početku, album otvara mračni instrumental "Cry of the wounded planet" sastavljen od samplova (u prvom licu synth i plačljivi ženski nijemi vokal) koji će prije nagovijestiti da uvodi u neki electro/industrial-gothic, no odmah potom Mass Hypnosis kreću sa "Annuit coeptis", brutalnim death/metalcore izričajem kojeg razvijaju narednih 40-tak minuta. Specifičnost njihovog stila koji im donosi industrial predznak sadržan je u čekičarski odmjerenoj tehnici bubnjara Matije Novaka koji konciznom koordinacijom bas pedale s ostalim elementima bubnjarskog seta gotovo funkcionira poput ritam mašine, dok je ostatak postave praktički klasičan thrash orijentiran na death. Dvije gitare (Mario Tomašković i Jovan Kosta Vučetić), bas (Andreja Delišimunović) sa agresivnim solo vokalom (Leo Bolješić) i povremenim pratećim glasovima, grade vrlo kompleksne aranžmane koji su u niz navrata popraćeni ili isprekidani govornim samplovima (naslovi "Human?", "The God delusion", "Blood boiling point", "Divine parasite (deo favente)", "The Vatican method", "Instinct over intellect"). Onaj najvažniji kompozitorski dio sastavljen je od brojnih detalja gdje se podjednako isprepliču snažni, ali odvojeni riffovi distorziranih gitara, solo dionica i kraćih pikantnih gitarskih efekata u spregi sa bijesnim vokalom koji izvikuje cijelo brdo angažiranih tekstova na engleskom jeziku što očito dovoljno sugerira da ovaj band misli ozbiljno baciti udicu i na inozemno tržište. Melodije su ponekad strukturno građene na gitarskim harmonijskim obrascima kao da su rađene za kraće aranžmane gudačkog trija klasične glazbe (gitare ponekad zazvuče kao da su odsvirane gudalom nalik na violončelo) u koji je utkana potka hardcore estetike što je još jedan veliki favorit ovog albuma, a kada se sve to spoji sa angažiranom tekstualnom crtom bijesa u kojem se najviše ističe agresija protiv lažne mimikrije medija, demokracije i religije od srednjevjekovne inkvizicije do 'suvremenog' Vatikana, dobiva se iznimno ozbiljan i protestan album koji ne pokazuje niti najmanje oscilacije u glazbeno-tekstualnom pogledu. Esencijalna crta albuma nalazi se u govornom samplu za spoken-word naslov "The God delusion" gdje govornik kaže da 'je religija najveće sranje koje je itko osmislio sa nevidljivim čovjekom koji živi na nebu, prati naše radnje svakog dana sa 10 stvari koje ne smijemo uraditi inače ćemo završiti na mjestu punog torture, dima i vatre gdje ćemo vrištati u mukama, i zauvijek gorjeti, ali taj nevidljivi čovjek nas voli... i treba novac. Religija ubire basnoslovan novac...'. Ovdje nije riječ o bogohulnim ili black-metal temama, već o svjetonazoru preispitivanja temeljnih odrednica religije kao institucije koja drži strahovladu na zemlji već dva tisućljeća zahvaljujući svojim zacrtanim dogmama, mitovima, kao i o prikazu globalnog političko-medijskog aparata koji održava otprilike vrlo sličan propagandni tretman. Posljednja skladba "Instinct over intellect" kroz dvodjelni tijek sa 16 minuta dugim sadržajem (koji je odvojen sa dvije minute tišine ili, ako hoćete, sadrži 8 minuta spoken-word dodatka), samo potvrđuje njihovu angažiranu potku bijesa protiv ovih strahovlada s jasnom porukom 'open your eyes'. Sa snažnim i upečatljivim brojevima "Media brainwash" i "Shadowed (population under control)" za koje su snimljeni i odlični video spotovi, te pjesmama "Sorrow" (sa grlenim pratećim vokalima), "Blood boiling point" i "My friends, my enemies", ovaj album je budno osvješteni angažirani koncept koji intelektualno progovara o dvije glavne boljke civilizacijskog društvenog uređenja. Band mada parafrazira i iznosi cijeli niz programskih govora preko brojnih spoken-word samplova (između ostalog se navodi da Isus Krist možda nije niti postojao), ima veliki kredibilitet kojim drma ustaljena shvaćanja o zabludama uvijenih u masku demokracije, politike, medija i religije. Zanemari li se produkcijska konfiguracija zvučne slike koja je mogla biti i bolje riješena (doima se prečisto, razdvojeno, ogoljeno i bez spektra boja), ovo je jedan od momentalno najsnažnijih edukacijskih metal albuma na ovim prostorima koji s pravom tjera slušatelja da razmotri o svojem životu i uklopi ga u novi svjetski poredak svjetonazora koji je oslobođen dogmi i strahovlada. Sa aspekta impresija nije optimističan, a ponajmanje emotivan, ali je zato gotovo prostudiran na filozofskom nivou s kojim bi se mirne duše mogla predočiti sociološka disertacija o tendencijama, manipulacijama, zastrašivanjima i dobrom dijelu osnovnih aktivnosti glavnih svjetskih lidera - Amerike i Vatikana.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/06/2010