Prevare, laži, misticizam, religijske dogme i vizionarstvo na petom albumu talijanskih thrash-metalaca koji se ponovno oglašavaju nakon 5 godina diskografske pauze.

Talijanski metal band osnovan je početkom 1988. u Torinu, a pod tim imenom danas se na internetu pojavljuje tisuće različitih izvođača. Prvi demo "Kingdom Of Madness" snimljen 1989. raspršio se po Europi u zavidnih 1200 primjeraka što im je omogućilo nastup u Ludwigsburgu gdje su nastupali sa Leprocy, Atrocity i Pestilence. Ohrabreni pozitivnim kritikama, materijal su poslali Geordie Walkeru, gitaristi Killing Joke koji im je producirao prvi EP "Watching The Bleeding Mouth" (1991), a nakon toga je izgledalo da će band krenuti punom parom u proboj na europsku scenu jer im se ukazala prilika da nastupaju na turneji sa Killing Joke i Loud. Oko njihovog prvog albuma "Signal De Revolta" (1993) razvezano je mnogo priča, a jedna od njih govori da je Steve Albini trebao biti producent. Album je bio jedan od najkontraverznijih vizionarskih metal radova desetljeća, te je po mišljenjima kritičara objavljen prerano zbog čega se posve neprimjetno zagubio u katalogu thrash-metala. Albini je i dalje navodno bio u igri; za drugi album "The Turning Point" (1996) je ponovno bio angažiran, ali je zbog nedostatka vremena produkciju obavio Carlo Rossi koji se ubrzo etablirao kao jedan od najkreativnijih talijanskih majstora alternativnog zvuka. Sam rad je opisan kao silazak u pakao kroz mješavinu teškog thrasha i magle 18. stoljeća engleske književnosti pod utjecajima Sandy Pearlmana, a nakon toga pripremaju treći album "Collapse" (1999) za kojeg su kontaktirali Alberta Boucharda, bubnjara Blue Oyster Cult da im radi produkciju, no niti ovaj puta nije došlo do znamenite suradnje. U međuvremenu su odradili europsku turneju sa Kreator, Voivod i Six Feet Under, te se početkom 21. stoljeća gube sa scene dugo vremena tražeći povoljne uvjete za četvrti album. "War Against The Almighty" je nakon dugog odgađanja i potezanja po studijima od Kanade do Njemačke svjetlo dana ugledao tek 2005. Ono što Braindamage izdvaja iz mora thrash-metal bandova je stil koji je izuzetno ekstreman, brz, melodičan i izrazito linearno posložen zajedno s vokalom basista Andre koji gotovo u tančine skida i glasovno pjeva gitarske melodije. Njihovo bombardiranje se može tek po nekim elementima usporediti sa Meshuggah, Testament, Anthrax, Slayer..., ali u principu su posve jedinstveni jer koriste čiste i razgovjetne vokale i mnoštvo stepenastih gitarskih melodija koje asociraju na gradacijske harmonije gudačkih kvarteta. Tekstualno su vizionarski nastrojeni s preplitanjem religioznih, antidogmatskih, vrlo mračnih, ali i neohumanističkih tema, te su nakon pet godina diskografske pauze svoj peti album "The Impostor" odlučili u kompletu snimiti kod kuće u torinskom Dracma studiju sa producentom Carlo Ortolanom. Postava banda (Andre - bas, vokal, Naike - bubnjevi, Gigi i Marco - gitare, prateći vokali) se dobro pripremila i isporučila početkom ljeta 2010. zavidan rad u trajanju od 43 minute gdje su težište zvuka i stila smjestili u oldschool thrash dizajn s konstantnim melodijama i klasičnim metal aranžmanima. Uvodne tri pjesme "The mound", "The impostor" i "Seven feet of English soil" provlače višeslojne kompozitorske zahvate u kojima spajaju thrash, hardcore i urnebesno zvrzlana tehniciranja koja su bliska math-core stilizacijama gdje posve očitavaju lekciju Metallici koja je odavno izgubila brzinu i žestinu (ali je zato prodala 100 milijuna albuma), da bi jednu sasvim drugačiju sliku prikazali u nanovo revitaliziranoj "Watching the bleeding mouth" s istoimenog EP-ija iz daleke 1991. Pjesma se posve izdvaja od ostatka albuma svojim minimalističko stepenastim gradacijama i relativno konstantnim ritmom čime se postiže izuzetna dinamika. Osobno se ne sjećam da sam imao prilike čuti ovakvu izvedbu kod thrash-metal izvođača, posebice kada u drugom dijelu pjesme uslijedi kratki virtuozni jazz bas solo i gotovo soul-funk intermezzo. Ovakav stil više je specifičan za industrial, noise-rock, pa i electro/techno izvođače, a u ovom slučaju je veliki odmak od klasičnog thrasha sa završnicom u progressive krešendo maniru. Još jedan odmak od stila prikazuju u "Hellish glare and inference" sa stanovitim industrial elementima, no sve se vraća u normalu sa melodičnim solažama i pedaliranjima, te ultrabrzom rafalu "Turbopriest" o suvremenom svećeniku ('he's sonic Jesus-slave, religious Ipod-man/... his special skill is dance the Tango-priest hit of the Vatican's disco dance') s kojim podsjećaju na najranije ekstremne dane porođaja thrasha koji se ranih 80-ih križao sa NWOTBHM i prgavom hardcore etikom. Odličnu formu nastavljaju sa energičnom "Steerpike" koja je mogući koncertni favorit zahvaljujući koegzistentnom ritmu i nekolicini breakova u kojima si daju oduška za pauze i improvizacije na svim frontovima. Ovdje se pronašla i obrada Pantere "By demons be driven" u tromijem tempu s naglašenim ritmičkim breakovima gitare i basova, a posljednja "Second inhuman coming" opsjednuta sa vizionarskim mračnjaštvom, okultizmom i tarotom zatvara ovaj mističan album pun sofisticiranih priča, metafora i tema koje svoje inspiracije često nalaze u ispreplitanju srednjevjekovnih dogmi i suvremenih načela. Čitav album u tematskom pogledu vrvi sa različitim oblicima prevare, laži i ljudske malodušnosti; Braindamage se ne zaokupljaju socijalno-materijalnim pitanjima i društveno-medijskim manipulacijama već preispitivanjima sfera duhovnog života. Sa njima se možete, a i ne morate složiti budući da su skloni vrlo kontraverznim opservacijama, no glazbeno su za svaku pohvalu. Od samo jedne njihove pjesme mogao bi se komotno skrojiti jedan minimalistički metal album. Puni su glazbenih ideja koje su koncizno utkali u bogatu smjesu stilova s različitim riješenjima, tako da je "The Impostor" pun pogodak i u određenu ruku putokaz kuda i na koji način bi se thrash-metal mogao usmjeriti. Naravno, u onom najzahtjevnijem pogledu.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/09/2010