home > mjuzik > Who We Touch

kontakt | search |

THE CHARLATANS: Who We Touch (Cooking Vinyl, 2010)

Šarlatani su zaista marljivi, održali su karijeru u kontinuitetu dvije decenije, redovito su isporučivali albume bez ikakvih višegodišnjih pauza i jedini su preživjeli band iz zlatne epohe madchester-popa. Posljednji album "You Cross My Path" im je bio najslabije plasirani rad u karijeri (UK no.39), ali je zato velika količina 'tiraža' otišla free downloadom kojeg su sami dopustili dva i pol mjeseca prije službenog izlaska.

Ovaj 11. album u nizu (objavljen 6.IX 2010.) nije ništa bolji ni lošiji od prethodnih. Nastavlja dobro znane dance-rock sheme s jednim žešćim rock brojem poput uvodnog singla "Love is ending", a iskreno govoreći, da šarlatani nemaju karakterističan starinski zvuk Hamond klavijatura Tony Rogersa, teško da bi po ičemu album bio iole zanimljiv. Ovdje je doduše selektirano 10 veoma pitkih, jednostavnih, melodičnih, lakopamtljivih i plesnih komada koji se razlikuju po tempovima, no svi su odreda komponirani istim sistemom koji se od pjesme do pjesme relevantno ponavlja i giba po utabanoj stazi na kojoj se gotovo ništa nije promijenilo od prvijenca "Some Friendly" prije 20 godina. Malo klasičnog brit-pop šliha ("My foolish pride"), orkestriranog mid-tempa ("Your pure soul", "Intimacy"), patetičnih laganica ("Smash the system", "Oh!") i nekoliko brzanaca za đusku ("Trust in desire", shoegazom obavijena "When I wonder" i još ponajbolja "Sincerity"). I to je to. Ništa posebno. Reciklirajuće kao da je pristiglo iz perioda 1987-1992 kada su slične pjesmuljke radili Ride, U2, Lush, Simple Minds, The Cure, The House Of Love, The Farm, Soup Dragons...
[  ]

Da nema posljednje dvodjelne kompozicije "You can swim/ On the threshold/ Sing the body eclectic" koja je razdvojena poduljom pauzom i prikazuje ih u post-rocku, laganoj The Doors psihodeliji, eksperimentima i lucidnom narativnom izdanju Tim Burgessa poput Nick Cavea, album bi se komotno mogao otpisati za secondhand robu. No, Britanci vole ovakav eklekticizam koji je njihov originalni zaštitni znak pa makar još ponajbolja kompozicija, spomenuta "Sincerity" u svim pogledima funkcionira kao n-to praunuče legendarnog hita "Gimme some lovin'" Stevie Winwooda i The Spencer Davis Group iz 1966. godine.

I avaj... Special Deluxe izdanje sadrži bonus cd gdje se nalaze sve ove skladbe u demo verzijama i miksevima koji su ostali kao nezavršene, alternativne ili radne snimke za vrijeme obrade u studiju. Tja, ima i onih koje i to veseli, pa je ovaj dosadnjikavi albumčić u prvom tjednu po izlasku zauzeo UK no.21. Znači, za opet neke dvije godine ponavljamo gradivo bez nekakvog optimizma da ćemo od šarlatana usvojiti nešto novo...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/09/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*