home > mjuzik > Ruins Of A Forgotten World

kontakt | search |

ANOTHER MOON & SICK SAD WORLD: Ruins Of A Forgotten World (Domino Media, 2010)

Dva francuska post-rock/metal banda na zajedničkom albumu koji je objavljen kao samostalno autorsko izdanje može biti reprezentativan primjer našim izvođačima kako bi trebao izgledati jedan kvalitetan d.i.y. rad.

Kada sam dobio ovaj cd neprestano sam ga okretao po rukama i tražio naziv etikete koja ga je objavila, ali ga nisam našao. Prosto je nevjerojatno da ovako kvalitetno dizajniran omot na čijem frontu je tumorno oker-smeđa slika koja prikazuje apokaliptični polurazrušeni megalopolis sa poleđinom na kojoj je detaljizirano prikazana razrušena zgrada nakon eksplozije, zemljotresa ili nekog uragana, može biti djelo nazovimo, nekakvog 'demo banda'. Na samom cd-discu otisnuti su oni uobičajeni podaci o zaštiti autorskih prava, a na omotu se nalazi i uredno otisnut elektronski barcode što znači da se isti može pronaći i u javnoj prodaji. Ova dva banda su zajednički odlučila da sami financiraju cd i bez ikakve diskografske etikete su ga objavila kao zvanično profesionalno d.i.y. izdanje. Samih podataka o bandovima nema puno, ali ono što se može pronaći na njihovim myspace stranicama je za početak više nego dovoljno da poprati vrlo visoki glazbeni pristup kojeg su prikazali.

ANOTHER MOON - Ruins Of A Forgotten World

Prvi dio cd-a pripada ovom oneman bandu iz Cannesa iza kojeg stoji Seb aka Englar. Momak je pravi sam svoj majstor; osim što svira bas, bubnjeve, gitaru i klavijature, bavi se i produkcijom, te ima i vlastitu dizajnersku web-stranicu namjenjenu za grafičko oblikovanje (www.englar-design.com). On je oblikovao ovu omotnicu u profinjenom artističkom 'industrial' stilu, ali glazba nema veze sa nekakvim žanrovskim etikama industriala. U tri kompozicije se prikazuje kao stanoviti post-rock autor mada u principu iskače iz tog faha na konto eksperimenata. Prva skladba "There will be no sunshine anymore" u trajanju od 12 minuta je instrumental sa čvrstom post-rock konstrukcijom u koju je uključen impresivni ambijentalni gitarski uvodnik sa raznim minimalističkim tehnikalijama (staccato, fingerpicking, tremolo...) s nekoliko nadosnimljenih posve različitih gradacija. Od treće minute na scenu stupa žestoki psihodelični rock prošaran veoma maštovitim minimalističkim melodijama i riffovima, te se po koegzistenciji prepušta progressive-rock standardima s jednim ambijentalnim breakom u kojem se osjećaju debele naslage eksperimenata. Atmosfera je vrlo turobna, nadograđena je sa math-rock detaljima koji imaju i stanovitih noise-rock konotacija, a najbliže se može prispodobiti sa našim Man Zero. U naslovnoj "Ruins of a forgotten world" gostuje Juda (Julien Dade), vokal bratskog banda Sick Sad World, te čitav smisao instrumentalne poante Another Moona diže na klasičnu rock razinu. Uvodni riffovi i tromi ritam navesti će na pomisao da je riječ o nekom Black Sabbath/ doom križancu, no kasniji razvoj aranžmana ponovno pokazuje hrabre eksperimentalne karakteristike sa preplitanjem morbidnih ambijenata u kojima se Juda vokalno grčevito otima i eksplodira u najezdi post-apokaliptičnog prikaza koji je utjelovljen stanovitim progressive formatom. Treća "The end of all things" je potkrijepljena mračnim zvukom pozadinskih klavijatura koje unose komornu atmosferu u inače vrlo depresivno raspoloženje ove 8 minuta dugačke instrumentalne post/progressive-rock elegije.

Zvuk i produkcija su odlični, pjesme su posve različite, kompaktno odsvirane (ne može se pronaći niti jedna linearna odsvirana linija!), ideja je posve artistička i dotjerana maksimalno u svim pogledima, tako da se ovaj oneman band izdvaja iz sve one gomile izvođača koji su na bilo kakav način utrpani u pretinac post-rocka. Originalan je i zaista je teško pronaći nekog sličnog u ovome fahu koji pretežno manipulira s monotonijom monolitnih harmonija, minimalizmom i predvidljivim aranžmanima.
[  ]

SICK SAD WORLD

Drugi dio cd-a sadrži tri pjesme rock sastava iz Nantesa (Pays de la Loire) koji je osnovan 2007. Ovo im je prvi pravi nosač zvuka, a do sada su jedino bili prisutni na kompilaciji "La Girafe Masquee" sa pjesmom "Kill me I'm dead". Imali su nekoliko promjena postava, a neposredno nakon izlaska ovog materijala napustio ih je drugi gitarist Benoit Piquet. Momentalno band čine Julien Dade - Juda (vokal), Julien Ricordeau - Rico (bas), David Naveos - Tof (bubnjevi) i Antonin Ledoux - Anto (gitara), te traže drugog gitaristu. Glazbeno se mogu opisati kao post-rock/ post-metal s aranžmanskim pomacima u progressive obrasce. Navodno su počeli kao postcore-metal/ punk band, no to se ovdje gotovo niti ne primjeti osim u nekim sitnim ritmičkim sintagmama posljednje pjesme "Just break". Tematski su veoma emotivni, okrenuti ka ljubavnim jadima i životnim patnjama s vrlo zanimljivim aspektima gledišta gdje sve frca od ekstazične boli koja je dramatično naglašena snažnim vokalom Juda koji podjednako isprepliće 'nježnije' i šaputave glasovne sfere sa izrazito vriskavim i bolnim, pa čak i grubljim krikovima. Vokal mu je posve čist bez nekih značajnijih primjesa klasične metal etike i u tom pogledu je više baziran na suvremenoj indie-rock, pa i noise školi s visokim glasovnim performansima, taman za Muse recimo. Mada su lirski emotivno orijentirani, teško da bi im se glazba mogla utrpati u taj emo trend. "White room" je vrlo slojevita progressive kombinacija indie-rocka, post-metala i ambijentalnih sintagmi gdje čas zvuče kao nježni shoegaze romantičari, a čas kao letargičniji metal manijaci koji tek samo zagrebaju po površini. S takvim karakteristikama popraćene su i naredne dvije kompozicije "Heads" i već spomenuta "Just break"; inače sve tri počinju uglavnom laganim ambijentalnim uvertirama i postepeno eksplodiraju u žestoke gitarske obligacije u kojima izmjenjuju laganije i brže tempove u stilizaciji koja je taman negdje na onim granicama kada se križaju spomenuti post žanrovi sa naprstkom new-wavea, gothica, noise-rocka i laganijih natruha hardcorea. Posebno su dojmljivi tremolo pasaži gitare koja katkad zazvuči poput amplificirane bisernice i pozadinski ambijentalni noise zvukovi. Njihovi prilično kompleksni aranžmani možda na prvu loptu izbace slušatelja iz takta, ali baš upravo oni ukazuju na bogatstvo kreativnosti ovog banda koji ima vrlo visoko postavljene autorske standarde.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Salutations du Fond du Monde

JALL AUX YEUX: Salutations du Fond du Monde (2018)

| 14/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: NorN

VONNEUMANN: NorN (2017)

| 13/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Nøll

THE CANYON OBSERVER: Nøll (2018)

| 12/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: A Breath Upwards

AH YOUNG HONG: A Breath Upwards (2018)

| 11/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Neon Lies II

NEON LIES: Neon Lies II (2018)

| 10/06/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*