Nema tog koji je potpuno imun na bol.
Odnosno ako i postoji takvo biće,tek onda nešto nije u redu sa njim ili njom.
Po definiciji bol je tjelesni doživljaj patnje,u konačnici subjektivan,ali postojan - prag tolerancije na isti ne doživljavamo svi jednako. To se dakle odnosi na fizičku bol i tada je imenica muškog roda. Zanimljivo je što nadalje bol, ukoliko je psihičke naravi i radi se npr. o duševnoj ili ljubavnoj boli,prelazi u ženski rod. Je li to logična,primjerena i prihvatljiva situacija,procijenite sami.
Zapletemo li se malo u igru riječi,te adresiramo bol noge uslijed udarca,tada je ona muškog roda - prigodno,je li,fizičku bol češće zadaju i primaju muškarci,hm... Isto tako,započne li malko žučljiviji razgovor kod svađe i psovkom se navede bol muškog spolovila u vulgarnijem obliku,ponovno je bol muškog roda - hajde,ovoga puta posve opravdano,obzirom na lokaciju iste.
Šalu na stranu,sretni smo kada potraje razdoblje i ne osjetimo bol,a ona (ili on) zna naići podmuklo i stihijski,što je evidentirano u pjesmama koje je doživljavaju ne samo kroz stihove.

FEEL THE PAIN - Dinosaur Jr (1994)

Boli koliko su dobre gitare i izmjene iz mirnijeg u glasniji prostor ove odlične pjesme sa albuma Without A Sound (1994). Mascis kao i obično prebacuje težište igre dinamički ulazeći iz jedne u drugu tematsku cjelinu,pogađajući centar svakim odsviranim tonom.
Neću pretjerati okarakteriziram li savršenim alternativcem razbarušenog Josepha,vrlo simpatičnu pojavu,glasa sa voljno povučenom kočnicom u sebi i gitarskim umijećem koje objedinjuje mnoge stilove,a debelim se slovima upisano nalazi u najdražim lekcijama alter/indie slušaonice.
Premda album na kojem svira Feel The Pain i nije najbolje što od sastava možemo čuti,pjesma koja trpi bol pripada pak gornjem domu poduže diskografske kartoteke banda - Murph ovdje nije svirao,bubnjanje je odradio sam J.,Mike je još uvijek sa basom u rukama,a gitarske munje i gromovi parkiraju unikata,barem ja tako smatram,uz linije u ravnini prije spomenutih glazbenih izričaja kojima dominiraju instrumenti Joeya Santiaga,Andyja Gilla,Jonnyja Greenwooda,Nelsa Clinea ili Johnnyja Marra.
Reprezentacija istih naravno nije konačna,no polovica se smješka iz prednjih redova,sigurna da ulazi u drugu vožnju,gdje je izvjesno kako Mascis neće startati sa zaostatkom.

HURT - Johnny Cash (2002)

Dugo sam se lomio napisati u produžetku imena pjesme originalne autore,ili pak outlaw baruna kome je serija American Recordings albuma označila posve novu ulogu u rijetko ispunjenom i bogatom,poglavito glazbenom,životu,no ovdje nešto istaknutiji bas naspram baritona Čovjeka u crnom,uz naglasak kako je ova prekrasno bolna numera stršila kao svojevrsni epitaf pjevača samome sebi,ipak je prevagnula na Cashovu stranu.
Industrial balada Trenta Reznora postala je tako,u country ruho obučena,nocturno bolnog sadržaja i mračna elipsa koju urediše Pettyjevi Heartbreakersi Mike Campbell na akustičnoj gitari i Benmont Tench na klaviru i orguljama: rezultat je sjajan,vječan,naklonio mu se i sam Reznor,a maksima manje je više svoju definiciju perfektno zaokružuje svakim novim puštanjem ove pjesme.

"Everyone I know
Goes away in the end"

TI SI SAV MOJ BOL - Ekatarina Velika (1986)

Ne pada mi na pamet grupa koja je nosila tolike količine boli,kao što se to veže uz EKV.
Njihov svjetionik i lokomotiva,Mladenović,bio je dojmljiv umjetnik kojem ne možemo,pored osobite sposobnosti baratanja riječima,prešutiti onu drugu,sviračku snalažljivost visokog napona,sa čime se susrećemo tijekom albuma S Vetrom Uz Lice (1986). No ovdje nema piramidalnih statusa ili nužnih isticanja,upravo suprotno,band funkcionira savršeno u krugu vatreno obloženom EKV jedinstvenošću - Margitine klavijature poljubac su tame koju trenutno zavolite,Bojanov bas se vrzma u modu slušaj i uči,Milanova gitara upravo je taj bol iz naslova kompozicije koju slušamo (čitamo),a kojoj je Ivan Ranković bubnjem dao neprozirni bedem art-rock kulminacije.
Klasični obrazac kada tama preuzme primat nad svjetlom i to vam se previše sviđa jer jednostavno bol čini dobro pjesmi,a samim tim i nama slušateljima.

"U prolazu me dotakne miris noći i kaže
Probudi se,pokreni se
Probudi se,pokreni se"

IT HURTS ME TOO - Elmore James (1965)

Dar kakav je imao Elmore James,tek će rijetke bluesere godinama kasnije (barem) okrznuti; ovu briljantnu stvar Clapton će objaviti zapravo ne tako davne 1994.,Garcia sa Grateful Deadom 1970.,dok niti Elmoreu ne pripada autorstvo (Tampa Red,1940.) pjesme koju je prvotno snimio 1957.,no konačna verzija snimljena nešto kasnije,a realizirana 1965. sa friziranim slide učinkom,dandanas biva nepobijeđena od brojnih izazivača.
Stvar sa bluesom u biti je vrlo jednostavna,ili se možda tek naoko takvom čini - uspijete li taj komadić patnje,melankolije,zorno prenijeti,a što je as kojega je i Eric Burdon stavio u vlastite stihove poetski emitirao,pronaći ćete mjesto u antologiji takvog glazbenog kurikuluma uz Roberta Johnsona,Muddyja Watersa,J.J.Calea,Howlin' Wolfa ili B.B.Kinga; mogu samo zamisliti kakav bi to jamm bio,sa nabrojanim društvom na okupu,no Elmore i rezani slide zvuk njegove gitare zaslužio bi,uz odobravanje prisutnih, još jedan krug.

"When things go wrong
Go wrong with you
It hurts me too"

PAIN - War On Drugs (2017)

Još odzvanja krasna selekcija Adamovih zvučnih i stilskih začina kojima je standardizirao zbivanja na odličnom albumu A Deeper Understanding (2017). Produkcijski je praktički savršen,manu mu ne nalazim niti na drugim poljima,stoga bilježim ono razvidno, a to je da pored slušatelju darovane himničnosti,band svakom pjesmom pokazuje da uživa u onome što radi,a radi to jako,jako dobro,čime svaki član ponaosob zaslužuje biti honoriran biranim riječima,samim hvalospjevima.
Volim dakako i ranije radove War On Drugsa,primjerice Wagonwheel Blues (2008) mi je vrlo drag album,frendovski sročen sa Kurtom Vileom; no ipak značajno bolje zvuče na Lost In The Dream (2014) kojeg biram kao koloristički najraznovrsnije djelo,blagotvornu injekciju za sve životne stadije,a tek neznatno ispod takvih kvaliteta,pokazuju dečki na sljedećem,A Deeper Understandingu,kojim se prolama Pain sa dozrelim atributima,dubokim soundom,krasnim gitarskim sanjama kroz tonove,klavijaturama i ritmom ubrizganima u žilu melodije,te nastavno na navedeno - sretni smo što postoje bandovi poput ovoga,njihova bol je njihova čast,posebna,velika,uzvišena.

EVERYBODY HURTS - R.E.M. (1992)

Grad Athens u američkoj saveznoj državi Georgiji mogu usporediti sa našom Rijekom. Veličinom su tu negdje i pravi su rasadnik odličnih bandova nejednolikih afiniteta; Riječani su u našim granicama,zapravo i nešto šire,pojam iznimnosti i perjanice stila (Paraf,Let 3,Laufer,Urban...), dok su se iz Athensa u svijet zaputile i uskoro globalno zvjezdano ustoličile skupine kao što su B-52's, Drive-By-Truckers i nesumnjivo najveći Atenjani - R.E.M.!
Za trideset i nešto godina postojanja,band teško da i sam može pobrojati sve goleme uspjehe,nagrađivane albume i singlove,posvuda pjevane hitove i pamtljive refrene i stihove; godine 1992. realiziran je Automatic For The People, album kojim vijori mudrost,znanje,tuga i ljepota. Time je ocrtana Everybody Hurts,jedna od onih koje brišu granice,koje mame osmijeh zbog melankolije i težine,koje se rasprostiru svijetom kao sunce obzorom - malo ih je znalo napisati baladu ne izbjegavajući kič ili prezrelu patetiku,stoga se od Stipea,Bucka,Berryja i Millsa moglo i trebalo učiti.
Ovi su glazbeni redci primjereni moćnim superlativima,okrunjeni jednostavnošću,mirnoćom i toplinom,naputak zen udisaja.

"Sometimes everything is wrong
Now it's time to sing along"

6th AVENUE HEARTACHE - The Wallflowers (1996)

I Dylanovom sinu Jakobu znala se zalomiti dobra pjesma,ova je zaista i više nego dobra. Ne mogu se naravno postaviti niti blizu njegove točke gledišta uoči odluke kretanja očevim stopama,no vjerujem da je barem dvaput odvagnuo misleći na dobar vjetar u leđa,gledanje kroz prste i lagodan prolazak kroz praktični sva otvorena vrata sa jedne,te vječitu sjenu,podsmijeh,vlastiti drugoligaški (eventualni) značaj sa druge strane.
Njegov band Wallflowers zasigurno je svjedočio svemu ovome pomalo,a također slijedom zabilježenoga,ne može čuditi sviračka natprosječnost L.A. ekipe - na drugom albumu ističu se dvije hitoidne skladbe (pored naslovljene,tu je i One Headlight) koje će Dylanu junioru osigurati milijunsku nakladu Bringing Down The Horse ploče,solidan plasman na top ljestvicama i čitavu vojsku obožavatelja. Produkcijom se bavio očev frend još iz 70ih,stari majstor i provjereni lisac T-Bone Burnett,a na iskreno vrlo dragoj mi 6th Avenue Heartache slide gitaru je povukao također iskusni i žigosani maher,Pettyjev Mike Campbell,dok prateći vokal pjeva Adam Duritz iz Counting Crowsa.
Nešto najbolje što je Jakob skladao,uspio mišung 90ih i 70ih,sa zapaljivo dobrom gitarskom temom,finim pjevanjem,širokim Hammondom i odmjerenim klavirom,feel good prstohvat sreće i sjete - nešto je ipak naslijedio od učitelja kojem se popularna glazba klanja,svoga oca.

IT HURTS SO BAD - Susan Tedeschi (1998)

Gospođa Tedeschi producira toliko snažan old school soul način pjevanja koji svu instrumentalnu maestralnost ove pjesme uspijeva smjestiti u drugi plan. Da ne bude zabune,pjesma jest soul korijena,ali obložena blues duhom što je Susanin forte,te omiljen i čest događaj u njezinim kompozicijama.
Sa ovom heroinom sam se prvi put susreo u malom glazbenom dućanu Aquarius Recordsa onomad smještenog na Cvjetnom trgu kod također ugaslog Kina Zagreb,radio je Domagoj,puštao netom objavljeni Back To The River (2008) i krivac je za nastalu ljubav na prvo slušanje. Spomenuti album se nakon nekoliko sati našao na polici među ostalim CD-ima,a na drugom albumu,Just Won't Burn (1998), svira ova numera sa dubokim tragovima boli,specifikacija preuzetih od niske klasičara soul/blues forma iz 60ih i 70ih - vokal u pjesmi posveta je i Etti James,i Janis Joplin,gitarski solo Seana Costella je apsolutno fantastičan,a melodične zasluge Hammonda,brassova,klavira i ritam tvoraca,spomenar su glazbenoj povijesti najboljih u gore navedenim žanrovima i desetljećima koja su nadasve živjela za glazbu.

CURE FOR PAIN - Morphine (1993)

Nedavno sam evocirao Sandmanovu gotovo ritualnu koheziju pri stvaralačkim progresivnim navikama i ticala se upravo ovog sjajnog albuma iz 1993.,da bi se sada kao tema obrade našla pjesma po kojoj ovaj album i nosi ime.
Odlični Cure For Pain kao cjelina bi mi,i da je tek danas izašao na vidjelo,bio jednako senzacionalan i svjež,kompas tražiteljima nečeg novoga,drukčijega i vrlo mračno sačinjenoga,a opet je uhu vrlo ugodno i osobno mi jako drago djelo. Identičnih osobina je i istoimena numera kojom putuje melankolični melos; savršeno razgovijetan je Conwayov bubanj,Colley saksofonom priseže držati vas fokusiranima i zaljubljenima u taj stilski kalup,a Markova zdravica kontroli nad vlastitim slabostima djeluje više kao čežnja,nego kao uspjeh ili pobjeda.

"I propose a toast
To my self control
You see it crawlin' helpless on the floor"

Izvjesno je da Sandman svoje loše duhove i demone nije znao kontrolirati i držati na uzdama,no nisam ovdje da sudim - glazbeni kolaž i bio je tako značajno dobar upravo zbog opisanih neuspjeha protiv čvrsto formativnih neprijatelja. Doživio je slavu,a živio zapravo paradoks.
Tužno,ali čini se da je upravo tako.

ARCHIVES OF PAIN - Manic Street Preachers (1994)

Album The Holy Bible velških alternativaca klupko je objedinjenih bandovih ulazaka u punk,post-punk,ali i glam-rock,što komprimira odlična Archives Of Pain, stvar vrlo bogatog sadržaja i gitarski bumerang odaslan iz različitih kutova.
Istovremeno je The Holy Bible sveto pismo sastava,posljednji sa Richeyem Edwardsom prije njegova misterioznog nestanka - analizirajući ponajbolju stvar tog albuma,nije teško uočiti kako je u istoj Richey arhivirao kroz stihove svu svoju bol,Bradfield pružio gitarski nespokoj,pragmatičnost,virtuznost i kraljevski tretman žičanog glazbala,te je sasma razvidno,slušajući već sljedeći Everything Must Go (1996), kako je band stavio uskličnik na potištenost i fantastično rezolutne izmjenjive sviračke neravnine,čime nimalo ne umanjujem kvalitetnu pop himničnost koja će nadalje dominirati većinom pjesmarice odličnih Velšana.
Taj odličan niz nastaviti će se,od kvarteta do tria nevoljko i uz bol,nešto dakle čišće i prijemčivije,ali i dalje uz neminovan bis gdje god da se pojave.

"There is never redemption
Any fool can regret yesterday"

dario b. // 12/10/2025