Najuspješni album "All Our Gods Have Abandoned Us" (2016., UK no.15, USA no.109) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=24499 brightonskih arhitekata je imao čak 5 singlova, a ovaj bi ih komotno mogao imati još i više. Jer, debelo prije izlaska izbačena su 3 - blijedunjavo sentimentalni LinkinParkovski dance/ nu-metal "Animals" (u prva 3 mjeseca skupio 6 i pol milijuna pregleda na youtube) koji im je donio prvi plasman u Americi (no.19, Mainstream Rock), daleko konkretniji i moćniji barem po riffovima "Black lungs", te elektronikom i fanfarama nakićen "Dead butterflies". A već samo ova tri izabrana mogu bez ikakvih hipoteza dokučiti kakav deveti studijski album isporučuju bubnjar Dan Searle i ekipa. Možda vam djeluje benavo ovo 'bubnjar' i ekipa jer nema baš bendova u kome je maestro na palicama alfa i omega, no tako jest kako jest. Brat Tom koji je bio glavni gitarist, klavijaturist i programer, umro je 20. VIII 2016. od raka kože, nedugo nakon realizacije spomenutog albuma, a informacije o njegovom zdravstvenom stanju su bile brižljivo sakrivene. Još 2013. se podvrgao operacijama, rak se vratio, a on je odrađivao kompletne turneje (bio je i u Zagrebu 3.II 2016. www.terapija.net/koncert.asp?ID=23422, šest mjeseci uoči smrti). Dan se nakon njegove smrti prihvatio tekstova i programiranja, a "Holly Hell" (2018., UK no.18, USA no.89), prvi album bez Toma je gotovo kompletna britanska kritika proglasila remek-djelom zbog naglašenih emocija i mentalne snage benda, no meni se nije dopala takva gnjecavost i ucviljenost. I sad se dešavaju poznata čudesa oko benda koji je ostao bez vitalnog pokretača i osnivača da se na račun novinarske empatije, a i izuzetno pogodne klime koja se podigla oko njih raspredaju diskusije o tome kako oni najbolje znaju što je to smrt, gubitak najbliže osobe, drže im se fige što nisu poput recimo Soundgarden ili spomenutih Linkin Park prekinuli rad, te im se gleda kroz Danovu liriku kao kroz proročanstvo i skoro pa sveto pismo. Naravno, on kao takav tekstopisac armagedonskog stava sada je u potpunom centru pažnje, on sve to razumije, a pandemija Covid-19 mu je došla kao kec na desetku sklepajući stihove 'za sve one koji žele opstati'. Ajoj! I ajme naslova albuma. I onda programatskog uvoda "Do you dream of armageddon?". Odmah je jasno da Dan želi potpuno iskoristiti sve moguće opcije nenadano ukazanih empatija britanskih kritičara koji su valjda samo čekali ovakvu priliku da se domino efektom zajednički usaglase kako je sada, tek nakon Tomove smrti evidentna snaga benda, a posebno poetike. Ma nemojte mi pričati, a ne tako davno spočitavale su im se bukvice na račun nezrelih tekstova uperenih ka tinejdžerskim problemima i brigama odrastanja, frustracijama lošeg djetinjstva, pogrešnog odgoja i zavitlavanja s najopskurnijim i najprozirnijim furkama kakve niti Linkin Park nisu projicirali u svojim najblesavijim pjesmama.



Ali, kako arhitektima sada sve to ide na mlin, nastavili su prangijati svoju verziju nečega što više niti izdaleka ne miriše na metalcore, a bome, nema više niti 'djent' elemenata. Dan se kao bubnjar rijetko kada odvali u pojačani tempo, više na povremene trigere i blastbeatove, sve su ovdje umjereni ritmovi, a elektronika i programi su učinili svoje pretvorivši nekoć sasvim solidan izraz, ajde-de, kako-koji puta, imali su i očajno loših faza, elem u nu-metal formulu s kojekakvim dodacima poput industriala, dubstepa i mnoštva melodija pokupljenih od kurentnih pop i contemporary r'n'b zvijezda kanalizirajući sve ono što se moglo naslutiti još od vremena kada su prvi puta okusili slast slave. Kompozitorska strategija je ostala ista s ponešto progressive zahvata u kojima svaka pjesma mora imati '(ne)očekivane' zavijutke, obavezne lagane i atmosferične dionice, te dakako, taj komercijalni efekt privlačne melodije, ali za tinejdžere, no ne i za njihovu staru publiku koja ih se s pravom stidi. Jer, čemu primjerice pjesme poput elektronskih "Giving blood" i "Meteor" s gothic rock manirima finskih Him, plesnih "An ordinary extincion" i "Demi God" s referencama Depeche Mode, a pogotovo trome "Impermanence (feat. Winston McCall from Parkway Dive)"" s Gary Numanovim industrialom, te još boljeg primjera laganog stiskavca "Flight without feathers" u kojoj su osim Depecha nagurali i brojne konotacije indie-rocka dovevši se u situaciju da zvuče potpuno bezazleno, mainstreamovski kao najobičniji electro-pop a'la Hurts?



Od pjesme do pjesme gube kinetičku energiju koju tek tu i tamo podižu gitarski riffovi, a frontmen Sam Carter se sve više i više pretvara u boyband pjevača slatkog glasića koji umjesto da s godinama slijedi tendencije zrelog žanra postaje sinonimom bivšeg metal pjevača što se dodvorava hipsterima i klincima koji bi što prije htjeli odrasti mrzeći svoje tinejdžerske godine života. Ovo je još jedan primjer kako je biti mlad u nježnim godinama osnovne i srednje škole uistinu infantilan period pun nepotrebnih zabluda, krivih razmišljanja, paradoksa i pubertetskih bedastoća. Umjesto da arhitekte nečemu vitalnome poduče tu svoju ogromnu hordu, oni im još na završnici ovog maksimalno ulagivačkog albuma poručuju da je 'umiranje apsolutno sigurno'. I šta si onda klinci mogu drugo misliti kad im to kažu njihovi ljubimci? Da život teče dalje?

Naslovi: 1.Do you dream of armageddon?, 2.Black lungs, 3.Giving blood, 4.Discourse is dead, 5.Dead butterflies, 6.An ordinary extincion, 7.Impermanence (feat. Winston McCall from Parkway Drive), 8.Flight without feathers, 9.Little wonder (feat. Mike Kerr from Royal Blood), 10.Animals, 11.Libertine, 12.Goliath (feat. Simon Neil from Biffy Clyro), 13.Demi God, 14.Meteor, 15.Dying is absolutely safe

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 24/01/2021

PS: album službeno izlazi 26. veljače 2021.