Wow! Ovakav progressive metal album nisam čuo već jako dugo. Nakrcan je sa svime i svačime, a da stvar bude još interesantnija, postavu čine samo 4 glazbenika, uz to fantastičan Stéphane Fradet je frontmen koji ništa ne svira. Odnosno, sužuje se kontemplacija na 3 glazbenika i instrumenta - gitara, bubanj i bas. No, nije kanadski Rush. I baš me zanima kako li su ovaj album napravili jer ovdje za ovako opskuran četverac ima 'mali milion' svega i svačega od orkestracija i zborskog pjevanja do onih nekadašnjih Queen preseravanja i mnogobrojnih akustičnih folk umetaka. Ovih punih sat vremena je konceptualni album sjajnih Francuza koji širi fabulu o patnji, memoriji na nju i pružanju otpora zapadnom čovječanstvu koje je uljuljkano u konformizam zaboravilo da živi u vremenu uništenja. Nedavno sam bio u Parizu i vidio što prijeti našoj, zapadnoj civilizaciji: sloboda dotepenaca, onih iz sjeverne Afrike, a evo, događaju se strašne stvari i u ratovanju Irana, USA, Izraela, Rusije i Ukrajine. Nitko ne želi reći i potvrditi da je ovo 3. svjetski rat koji se vodi zbog mnogo stvari uključujući religiju, neo-nacizam i ekonomiju, odnosno golemi profit. Najžalosnije u svemu tome jest da nitko ne želi 'popustiti' i priznati poraz, nego svi šerifuju 'nećeš ti mene jebati u mom kukuruzu'. Ili u pustinji punoj nafte. Ovaj album svojom snagom nadilazi ovakve razmjere uronivši ih u gordo ispričan satiričan prikaz današnjice aludirajući na neka 'stara vremena' u kojima se osjećaju duhovi srednjeg vijeka, Jethro Tull i Peter Gabrielovih Genesis ambicija, ali u punoj supstanci power, thrash, pa i čak death metal frekvencija. Nešto slično se desilo na onome odličnom albumu "Exodus: Slaves For Life" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4841 (2008) izraelskih Amaseffer, ako ih se itko uopće sjeća. Usput, za tu recenziju su mi mnogi nasraćkali kojekakve bedastoće da me 'slome' kako bih prestao pisati recenzije. Rekao Žalosna Sova (indijanac iz stripa Komadant Mark: 'pravi ratnik se ne obazire na svračje graktanje').



Sat vremena je nakrcano uistinu fantastičnim glazbenim finesama ako volite punoću progressive-metala što ima i moderan, a i oldschool stil, pa i world-music, pjesma po pjesma grade bogatu, filmsku soundtrack priču s bogatom fabulom i orkestracijama, neke su 'mekše', no sve to skupa doprinosi činjenici da su ovdje prisutni gostujući glazbenici iz Toga i još nekih afričkih zemalja, kao i s kurentne francuske scene. Nije mi namjera prepričavati kompleksnost svake od ovih 10 pjesama u kojima ima zaista svega i svačega s osnovnom putovnicom metal prema world-musicu, ali baš me zanima kako bi ovaj album protumačio Ian Anderson iz Jethro Tull koji je, između ostalog, pokrenuo upravo ovakav žanr, a nije pretpostavio da će u njega ubaciti hard-rock, metal i hardcore, thrash, speed i death/black tempove. Naslovi:
1. Cairn
2. Sufero
3. Orishas
4. Bhopal
5. Trails of Tears
6. Sekigahara
7. Troubles
8. Colonias
9. On Both Sides
10. Fear is the Pandemic

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/03/2026