home > mjuzik > Stranput

kontakt | search |

NEON IGLU: Stranput (Geenger Records, 2022)

Melankolično raspoložen varaždinski post-rock četverac pokrenut ujesen 2019. nakon pandemije u kojoj i nisu imali osobitih prilika da zasviraju uživo, realizirali su ovaj debi album za koji tvrde da ga nije baš najzahvalnije trpati u neke ladice. Ne bih se složio. Ovo je post-rock čist ko' suza.
[  ]

Dvije gitare, bas i bubnjevi uz liriku na hrvatskom jeziku i sneni, skoro dream-pop vokal fino klize kroz 8 autorskih kompozicija u kojima je prisutna jedna te ista tendencija, to jest manir skladanja. Pjesme počinju iz laganijih tenzija, uglavnom gitarskih staccata i ambijentalnih dekoracija, pa se mic po mic gradiraju ritmičke i bas linije čekajući refren, kraći solo, obično tremola, te se prepuštaju psihodeličnom, koji puta i noiserskom, pa i žešćem eksplodiranju s ponekim kraćim ulaskom u krautrock format okončavajući većinom krešendima.
[ Neon Iglu ]

Neon Iglu   © 2022

Ova jednostavna formula nije ništa drugo do li koncizno ponavljanje dobro znanih i ustaljenih konfiguracija starih vedeta žanra, a fala Bogu, ima ih za barem pola sata nabrajanja od Slint, Tortoise, Flying Saucer Attack, Mogwai, Sigur Ros, 65daysofstatic, Don Caballero, Godspeed You! Black Emperor, Crippled Black Phoenix, Explosions In The Sky, Oceansize, Mono, Labradford, June of 44, Isis, God Is An Astronaut, Russian Circles, ma i Peach Pit, Lunar, Man Zero, Žen... Ima toga na ponudi za rasprodaju, a mnogo toga je već odavno otišlo skoro pa u zaborav.



Okey, momci smatraju da je ovo nešto drugačije, ali, hm, ja tu baš ništa nisam čuo na ovih nepunih 45 minuta što bi imalo neku posebniju konotaciju jer je žanr kao takav već u svojim korijenima duboko vezan uz krautrock, space rock, post-punk, indie-rock, shoegaze, te različite kombinacije minimalizma i kompleksnih aranžmana insinuirajući duh klasične glazbe, odnosno odvajkada je bio otvoren za slobodne egzibicije i ekspresije uranjajući i u elektroniku, metal, noise, math, jazz, drone, pa i pop, dubove, te još takoreći mali milion svačega. Dobro, ako su oni uvjereni da je ovo nešto zaista posebno, onda mora biti da sasvim krivo percepciram i doživljavam ovaj sasvim simpatičan album.



Koliko god da sam ga preslušavao, ne bih mogao izdvojiti ništa posebno, ali to ne znači da film, recimo nježna melodrama bez nekih većih trzavica i turbulencija mora biti i dosadna mada je predvidljiva od početka do kraja. Prvi singl "Fuga" kojim se otvara album s upečatljivo naglašenim minimalističkim basom i ambijentalnim gitarskim pasažima igra na najjaču kartu - otuđenje i potištenost koje ovdje ima u izobilju protežući i letargične, elegične medikamente poput laganije "Samo" s ugodnim ljetnjim pop štimungom na povjetarcu za kojim slijedi iznenadni prolom oblaka. Fino rashlađuje, osobito završni ambijentalni lagani staccato u drone moody stilu. Nikako se ne može osporiti da nema ukusno satkanih melodija, intermezza i međuigri dvije gitare; daje se prilično široki prostor svakoj kompoziciji s dugačkim uvodima u iščekivanju zapleta, no svaki je porozno melankoličan, istina topao i pristupačan, ali bez prave akcije poput filmova gdje se fabula svodi na emotivni odnos koji bez prave režije i adekvatnih glumaca umije biti zamoran 654. revival "Prohujalo s vihorom" što se uočava u 7-minuntnoj temi "Suncostaj". Donekle odskače prvi od tri instrumentala "Privid" na samoj sredini albuma s post-grunge nabojem, a kako stvari dalje odmiču, taj jedan te isti manir se nastavlja iz pjesme u pjesmu. Pjevane "Omen" (drugi singl) je blagi uron u klasičan indie-rock i "Pusti duh" revaloriziraju štimung upokojenih Ramirez, a bome i jednih od prvih shoegaze genijalaca Pale Saints s dalekog debija "The Comforts Of Madness" iz 1990., "Kain" (drugi instrumental) se kreće linijom manjeg otpora stvaranja senzibiliteta iz postojećih kreativnih resursa, odnosno kalupa, a završni instrumental, čak 9 minuta dugačak "Tinitus" pristojno umivenim mračnim dekorom tromog tempa nadomak doom-rocka s razvaljenim disonantama u progressive figuri s art-rock obligacijama od čak 4 izmjene poput miksa Gilmoureve razvučene psycho solaže i kulminacijskog space rocka Hawkwind monumentalno, ali i pretenciozno okončavaju ovaj nadobudno zahtjevan album namijenjen za ljubitelje post-rock estetike.

Također, ovdje postoji konceptualna potka, doduše nimalo zabavna, a još manje duhovita, karakterno je preozbiljna baš u tom poetskom aspektu otuđenja uzrokovanog pandemijskim godinama, stremilo se napraviti remek-djelo kao dokument emotivnih stanja u sofisticiranom izdanju da ne bude niti grubo, a niti banalno posegnuvši u lagodnu katarzu pogodivši međuzonu alternativnog i pop-rock izraza. Nije bitno što album možda ne sjeda od prve, a ustvari nije zato niti rađen. Ima kompletan scenarij mirne paranoje koja se ne usvaja jednom eksplozijom. Pravi je hrvatski duh turobne postmoderne, kako u književnosti, tako i filmu, kazalištu i u glazbi koji jest dosadan crpeći ishodišta velikana, uostalom Šenoa je rijetko kad bio zabavan i humorističan (sjetite se "Povijestica"), pa tako niti ovaj album nema ništa više osim realističke psihologije u moralnim okvirima. Ne tvrdim da je "Suncostaj" passe, ali ima protagonističku crtu stilskog realizma bez konkretnih učinaka i modeliranja zbilje, a to u rocku uvijek treba.

Naslovi: 1.Fuga, 2.Samo, 3.Suncostaj, 4.Privid (instr.), 5.Omen, 6.Pusti duh, 7.Kain (instr.), 8.Tinitus (instr.)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/04/2022

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Metal infekcija

KAMÄRADI: Metal infekcija (2022)

| 16/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Apologetica, EP

PATRISTIC: Apologetica, EP (2022)

| 15/05/2022 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Collapsing Empires

RHYS FULBER: Collapsing Empires (2022)

| 15/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Deset pesmi

MATEJ KRAJNC: Deset pesmi (2022)

| 14/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Insurmountable, EP

PRIMITIVE MAN: Insurmountable, EP (2022)

| 13/05/2022 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*