Dok se stari kolege Dave Grohla i preživjelog ostatka grunge zvijezda prćkaju s kojekakvim supergrupama i slabašnim solo karijerama, ovaj radišan starac prkosi krizi ostarijelih godina i svako malo isporuči neko iznenađenje. Na stranu njegov Foo Fighters, brojni bendovi, projekti, te kolaboracije; mnogo toga je stilski promijenio od Nirvane skretanjem u mekanije rock teritorije, ali evo, nakon podosta vremena, pa rečemo od Them Crooked Vultures iz davne 2009. nije napravio neki žestoki i teškim gitarama opičen rad. Ovdje se poigrao na vlastiti filmski scenarij za komičan horror "Studio 666" režisera B.J. McDonnella (najpoznatiji po "Hatchet III" i "Dead Island") u kome igraju i neki od članova Foo Fighters koji ujedno i sviraju na ovome soundtracku, a kako je tema filma imaginarno stacionirana u 1993., elem onu pravu grunge-alternative heavy godinu sa skokom u predpandemijsku 2019., radnja kreće presingom managera da band mora snimati novi album. Iznajmljuje se neka vila za snimanje, Grohl je oduševljen njome nalazeći adekvatnu inspiraciju, a onda nailazi čitav niz sumanutih dogodovština, pa i pronalaska sotonističkih predmeta i alata u podrumu gdje je te 1993. frontmen benda Dream Widow čekićem izmasakrirao bubnjara. Tada ga zaposjedne duh ubijenih i nadalje se sve počne odvijati pod kontrolom demona uključujući i kanibalizam, rezanje motornim pilom, odrubljivanja glave činelom... Uglavnom, zabavan i komičan film idealan za razbibrigu vikendom.



Za takav scenarij urađena je i prikladno adekvatna, vrlo brutalna thrash/ death/ hardcore/ metal/ doom stilizacija u crossover tenziji svako malo šibajući raznoliki adrenalin od vratolomo besomučnih obligacija do smrtno zamornih, dakako, sve u kontekstu filma. Osjećaju se elementarne šarže Venoma, Slayera, Celtic Frost, rane Metallice, pa i Motorhead, stonera, groove metala, naći će se utjecaja Mastodona, Stone Temple Pilots, White Zombie, zavodljivih aranžmana QOTSA što ima svrhe budući da je Grohl učestvovao na njihova dva albuma. Dio pjesama je vraški paklen i opak, može ih se kanalizirati na opipljive usporedbe s navedenim imenima, pa i provocirati za neoriginalnost, čak i završnu "Lacrimus dei ebrius" od pretjerano dugačkih 10 i pol minuta sa sklonošću progressive metala Opeth, ali nikako se ne može osporiti zabavnost i duhovitost nadilazeći sama očekivanja.

Šarmantan je ovo rad. Jeste, marketinški je štos koji namjerno izbjegava vrhunsko klasificiranje s legendarnim heavy imenima, pa je prema tome kratkotrajnog djelovanja. Ipak, impozantana je Grohlova vokalna sposobnost prebacivanja tvrdoće u potpunu grlenu hegemoniju što otvara mogućnost da bi ovaj bend-pojekt mogao još ponešto napraviti u možebitnom nastavku. A možda kad-tad zasvira i koji koncert.

Naslovi: 1.Encino, 2.Cold, 3.March of the insane, 4.The sweet abyss, 5.Angel with severed wings, 6.Come all ye unfaithful, 7.Becoming, 8.Lacrimus dei ebrius

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/05/2022