Svi koji me poznaju kad vide ovaj naslov i moj potpis sigurno će se pitati s kojim sam se razlogom našao u Močvari ili još gore, tko me na to natjerao. Moram priznati da sam se lomio, no Jason Köhnen mi je ipak bio preveliki mamac. Nekako sam ga zadnjiput s Mansurom propustio i sad se to nije smjelo dogoditi, pogotovo uz najavu da dolazi sa TKDE u srpnju na isto mjesto. Thy Catafalque sam nekako stavio u zapećak zbog toga i tek sam ih intenzivnije počeo proučavati prije neki dan i odmah sam skužio dosta nedosljednosti u zvuku benda kroz godine. Osnovani su još 1999. kao duo basiste i gitariste/klavijaturiste Tamása Kátai i Jánosa Juhász. Kad je Janos otišao 2011, ostao je samo Tamás s povremenim muzičarima, koji su svaki nešto donijeli u zvuk, pa danas imamo čudan mix svega i svačega. Na discogsu ima izslistano nekih 15ak albuma, a bome su i oni sinoć u Močvari donijeli priličan broj vinila, cdova i majica za koje je bio isto priličan broj zainteresiranih. Tamás na stejđu ima u rukama bas, nerijetko se zahvali, ponekad i zapjeva, oko njega su još dvojica gitarista i bubnjar, odnegdje dopiru i elektroničke matrice, a uz njih se pojavljuje i četvero vokalista. Dva muška i dvije ženske. Nerijetko su zajedno na stejđu, ponekad samo jedno ili dvoje i dinamikom nam ne daju da nam postane dosadno ni u jednom trenutku. Sinoć im je bio drugi koncert velike europske turneje, a i u Močvaru su prizvali zadovoljavajući broj obožavatelja i pratitelja, od kojih je dio i uzvikivao povike odobravanja na mađarskom. Bilo bi bezveze da sad tu nabrajam imena pjesama, iako su ih oni ponekad i najavili, no mađarski mi nikad nije bio jača strana, iako znam kako reći pivo i vino na mađarskom. Kako sam spomenuo na stejđu su se izmjenjivali pjevači, pa kad su muški u pitanju bilo je više growlanja i sve se činilo malo "čvršće", a kad su došle ženske, bilo je malo više melosa, s njihovim izvijanjem i "metalurgijom" u pozadini. I sve to nisam znao kud upakirati i kako reagirati na taj "stage presence", pogotovo kad su pljeskanjem zvali ljude da ih podrže, no negdje oko polovice koncerta na jednoj pjesmi mi se sve razbistrilo. Tada su svi bili na stejđu, i pjevač s palmicom, i veliki "Hagrid" i trbušne plesačice/pjevačice i u jednu su pjesmu saželi sve faze, od pjevanja, growlanja (i ženskog), ciganskih poskočica, black metala, malo eurovizije, malo elektronike… (dopuni po želji). I tu sam se opustio i počeo uživati do kraja koncerta. Takve su pjesme puno više podizale atmosferu jer su ljudi u publici i pocupkivali, nego "obične" metalske pri čemu su smo opasno headbangali stojeći ukopani u mjestu. Sve u svemu, jako zanimljivo iskustvo, koje očito privlači i publiku, jer su neki datumi na turneji već unaprijed rasprodani. Pred kraj, vratimo se na Bong-Ra, kojeg uz Jasona trenutno čine još dvojica gitarista i puno matrica koje ne staju, pa tako ni oni. Sve skupa njih trojica su imali 23 žice na svojim instrumentima i proizvodili su pristojnu buku, koja je išla od onog klasičnog industrial metala do natruha jazza uz zvukove saxofona ili elektronskih matrica, s kojima su mi pred kraj još više probudili želju da ponovo slušam The Kilimanjaro DarkJazz Ensemble i s nestrpljenjem čekam njihov dolazak.

pedja // 26/03/2026

> vidi sve fotke // see all photos