Iranski thrash bend je tijekom svoje skoro 20-godišnje karijere (osnovan 2004. u Teheranu) imao obilje problema i kontraverzi. Prvo zbog ženske vokalistice Sanam Pashi 5049 koja je učestvovala na prva dva albuma "Access Denied" (2008) i "Let's Crush" (2011) gdje se potpisuje i kao tekstopisac; u skladu s tadašnjim iranskim običajima nije se mogla pojavljivati u video spotovima za državnu TV. Nadalje, 5grs su prvi iranski metal izvođač koji je objavio službeni album, a ta procedura je bila jedna od najkompliciranijih radnji što se može zamisliti budući da su svi raniji izvođači djelovali kao underground i d.i.y. scena, praktički nevidljiva i nečujna za državnu medijsku površinu. Onda su imali poteškoća jer su dali intervju za BBC u kome se raspravljalo o problemima i borbama koje bend ima u Iranu jer Sanam sve do festivala u Armeniji 2012. nije mogla uživo nastupiti kao pjevačica. Naposljetku je i napustila postavu u vrijeme pripremanja ovog trećeg albuma gdje glavni vokal preuzima Shayan Shahroki nakon što je bend neko vrijeme nastupao bez osobe za mikrofonom. Sanam je pisala angažirane socio-političke tekstove, a ovaj je o ratu vezanom uz krizne godine sukoba s Irakom. Jedini originalni član, gitarist Pooyan Madadi nastavio je pojačavati performanse: ranija dva albuma su bila mirna i 'nježnija', djelomice uronjena u gothic zbog ženskog vokala, a ovaj je solidno rešetanje klasicizmom ranog thrasha u uvodnoj "Minefield" s vrlo reskim i oštrim Shayanom za mikrofonom koji se sad posve približio standardima žanra u oštrim tempovima bubnjara Yashara Mojtahedzadeha što frenetično lupa poput Larsa Urlicha iz prve polovice 80-ih.





Aranžmani pjesama su koji puta rašireni na 6 minuta poput "P.Y.F" s laganim staccato dijelom u sredini djelomice se vrativši na staru progressive formu ili u pretposljednjoj "Broken wings" koja izrasta iz sporijeg kadra u masivan kompleks žudeći ka monumentalnoj gromadi. Oni tankoćutniji mogu osjetiti i Sananin vokal pred sam konac skladbe, hm, ako je to ona s obzirom da je činila postavu do 2017. kada su nastajale neke od ovih pjesama. U tu dulju formaciju spada i "Violence again", galopirajuća pedalarka što može zavarati da je korištena ritam mašina, no nije, a također vrijedi spomenuti i gitarski psihodeličan izbojak u njoj s mnoštvo bubnjarskih prijelaza. Ostatak materijala napravljen je s mnogo želje za etiketom klasičnog thrasha i približavanju europskim vedetama, primjerice Kreatoru ili Destruction što nije loše, ali huh, takvih bendova ima i previše, a druga stvar jeste da se iz tonaliteta izgubio i najmanji orijentalni šlih kojeg su ranije imali. Sve to štima, nije loše snimljeno i producirano, doduše meni manjka visokih i reskih gitara, brzina je na nivou, no nekako sam dojma da se 5grs previše potrudio zvučati europski klasično poput gomile Grčkih i skandinavskih thrash bendova koje jedva da se zapamti.

Naslovi: 1.Minefield, 2.P.Y.F., 3.Naught, 4.Built on blood, 5.Offence, 6.Voodoo, 7.Violence again, 8.Broken wings, 9.Tortured

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/05/2022