Pratili ih ili ne, ovi bogatuni iz L.A. mogu raditi što ih volja, pa što god kritika smatrala o njihovim zadnjim, jedno 3-4 albuma koji su idi-mi-dođi-mi. Jer, jednostavno njima jako dobro ide, prodaju milijune albuma, imaju dobitnu 'pop' formulu koju li ga peglaju i repetiraju do besramnosti da se relevantni metalci ograđuju od njih isto kao i od primjerice Limp Bizkit ili nekadašnja rock elita od Queen kada su prešli u disco i pop. Promjenili su ponešto i u postavi: otišli su glavni gitarist Jason Hook i hvaljeni bubnjar Jeremy Spencer, došli novi i relativno nepoznati, a stari dvojac Zoltan Bathory (gitara) i Ivan Moody (vokal, klavijature) imaju iste reference ka sukladnostima u nepopustljivom kodeksu remonta kojeg nema. Pa baš da im i Hendrix uskrsne, morao bi svirati samo po njihovim načelima. Koriste cijeli arsenal kojekakvih smicalica sa stilizacijama, a i koncertnim vizualizacijama, dakako, bolji poznavatelji tvrde da se to odnosi i iza scene, a i u privatnim životima, te je činjenica da je Hook morao napustiti bend jer mu je dozlogrdilo glumatati jednog od njih identificiranog kao opakog frajera koji tuče žene, bilda u teretani i uvijek pije samo energetsko piće. Nepotrebno je reći da u svemu tome nema osobito dobrih pjesama na ovome albumu; istina neki riffovi nisu loši, pucaju na primamljivu zaraznost kao i uvijek, još se i dalje fura taj groove, ali instrumentalni dijelovi sve više i više šepaju s dosadnjikavo režavim vokalom mačoidnog šovinizma.



To još i nije najlošiji dio, onaj puno gori su glupi tekstovi koji pokušavaju biti istovremeno i duhoviti i inteligentni i melodramatični, a u principu kriju cmizdravost u opačini kojom je nestala sva ona uzbudljivost s prva dva-tri albuma. Nema više izravnosti, a jasno je bilo još prije desetak godina da će se kreativan lirski resurs kad-tad isušiti. Prešao je u glumatanje i dodvoravanje audijenciji kojoj baš takav stil i način bahatog rasipavanja muške snage na sve i svašta, uglavnom besmislice odgovara, ajde, zna se da s ukusom mase ne valja biti oštar sudac, kome paše - njegovo je.

Pjesme "Welcome to the circus", naslovna "AfterLife" i "Roll them bones" nastavljaju s visokom razinom energije, dobar dio njih opada u kolaboracijama nu-metala s r'n'b-ijem, hip-hopom i discom, a mekane "Times like these" i "The end" pogađaju 'sentimentalne' dušice. Sposobne su prenijeti zacrtani image i svjetonazor benda, to nema nikakve sumnje, a sad, kakvu točnu poruku dobivaju fanovi iz svega ovoga osim čiste zabave recimo kao kod Brkova koji se višesmisleno zajebavaju na otprilike sličnom nivou je stvar slagalice mozaika. I naravno, Bathory tvrdi da je ovo najdraži i najbolji album benda, a s njegovim mišljenem se svi slažu. Do idućeg albuma kada će ostati samo prokušana hit-lista u paketu turneje s Megadeth i mongolskim The Hu. Jbga, tražiti "War Is The Answer" u ovo ratno vrijeme na istoku Europe, njega kao Mađara s američkom putovnicom boli kita. Nema ništa od poruka nakon života kao što kaže naziv albuma. Samo zabava.

Naslovi: 1.Welcome to the circus, 2.AfterLife, 3.Times like these, 4.Roll them bones, 5.Pick up behind you, 6.Judgement day, 7.IOU, 8.Thanks for asking, 9.Blood and tar, 10.All I know, 11.Gold gutter, 12.The end

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 24/07/2022