home > mjuzik > Paraliza

kontakt | search |

ROKAMBOL: Paraliza (Mast Produkcija, 2022)

S mnogo retro delicija osvanuo je novi Rokambol album, ponovno prijatan i nenametljiv, a opet, konkretan i istovremeno sofisticiran, naizgled čak banalan, ali tako to ide kod dovitljivih autora. Prvi "Zajedno" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=17940, podsjetimo, sada već davne 2013. je objavio Croatia Records kada se činilo da će bez mnogo muke zavladati domaćim radio eterom, no naši vrsni glazbeni urednici ga nisu zamjetili kao niti nakon narednog "Sam" (2017) što mi se, eto, sticajem okolnosti iskolebao podno mojeg radara.
[  ]

Ovaj album je intrigantno uronjen u fabulu današnjice aktualizirajući post-pandemijsko stanje modernog skorojevića, pomalo kicoša, kibicera, dakako, lukavog i dovoljno inteligentnog da se najležernijim oportunizmom prepušta vlastitom hedonizmu. Onome da ne radi ništa jer, saznaje se između redaka, rijetko se pere, ima neku možda odličnu potporu roditelja, obitelji, familije, stan za kojeg ga ne brinu režije, ustvari, nema nikakvih egzistencijalnih briga. Možda povremeno i radi nešto iz hobija, tek onako da mu prođe vrijeme koje ionako trati pored TV ekrana opravdavajući se lošom situacijom u svijetu prihvaćajući tenzije o općoj situaciji nimalo ne ulazeći u njenu suštinu. I na takvoj karakternoj bazi glavnog lika, jasno hipstera koji pokušava biti 'drugačiji' i 'posebniji' kako bi dokazao svoju domišljatost na moguću zavist okoline, nastavlja dramatičnim slijedom u kojima ima i okrhnutih emocija, te ozbiljnijih promišljanja da bi se krug fabule zatvorio na istom mjestu - balkonu zgrade na zagrebačkoj Trešnjevki kukajući da se ništa ne mijenja.

Priča je uobičajeno hrvatski, a i regionalno urbano, ciljana na prikaz postmodernističke noir-drame s mnogo metaforičkih relacija. Ne smetnimo s uma, Nikša Marinović je glumac, a oni s boljim pamćenjem će ga se sjetiti da je nekoć bio i dio Škripzikla, one otkačene mjuza-film-teatar ekipe (točnije: Kućni Teatar Škripzikl), te koliko god da se činilo u prvi mah, kada se sluša album, priča propada u klišej, možda malčice i u sterilnost, ali mišljenja sam da se tu Nikša vrsno služi tipičnim zagrebačkim probisvjetima izbjegavajući neku eksplozivnu scenu jer lik nema nikakvu karakterno osviještenu borbenu osobinu, a naravno, ne usudi se niti podviknuti smatrajući vlastito stanje paralizom. A metafora je jasna: lik je presjek hrvatskog društva što javno šuti i u sebi nosi breme žudnje za prokletim standardom premda ima sve što mu je potrebno, no nije zadovoljan jer nikad nije osjetio nestašicu, oskudicu, glad, hladnoću... povezujući kontekst u dramaturške fuzije nekih čuvenih romana i filmova. Percipiranjem pjesama, slušatelji će pokušavati prepoznavati "Buntovnike bez razloga", "Lovca u žitu", te još štošta.

Škripzikl u emisiji "Briljanteen" 2007:



Mjuza je stilski ponovno išarana koječime shodno samoj fabuli pomno pazeći na stinice, detalje, povremene samplove i odabrane pejzaže u kojima ima uistinu svačega da se čuje. Najjača stvar "Ništa se ne mijenja" dolazi na samom početku eksplozivnim post-punk funkom s jasnim electro fluktacijama LCD Soundsytem, te valja napomenuti da su svirači i aranžeri Roko Crnić (basist) i Hrvoje Klemenčić - Klema (klavijature) iz Porto Morto u njihovom studiju Šećer, a ovo je prvo izdanje odande. To je ujedno i prvi singl koji odma diže na noge s vodećim bas linijama, ima malo i Gang Of Four dimenzija Dave Alena, te prepoznatljivih Gillovih gitarskih riffova. Naslovna "Paraliza" taman prikazuje glavnog lika od 'frižidera-čovjeka-lampe-pali-gasi-TV-jede-spava-rijetko-se-pere' ušavši u zabavan život new-wave/hipster figure sa psihodeličnim interludijem (sax je odličan) i isprekidanim frakcijama punky dance-rocka i popa, onako odmjerenog na relaciji Arcade Fire i Foals s jasnim aluzijama na iskonski new-wave, onaj stari u vrijeme Ultravox s John Foxxom, a i Roxy Music nisu daleko. "Vreća pikula" je potpuno drugačiji uron u plesni, lepršavo kratki synth-pop, mogući hit (!?) potpune razbibrige glavnog junaka koji nema ništa nikome dati, možda tri ili četiri origamija i vreću pikula, ali ima jake društvene emocije 'samo bez laži što prljaju zrak/ hodaj i gledaj kroz mrak/ sreća i nesreća divan su par/ gore il' dole, to svejedno je'. I sad bi se očekivao neki eksplozivni moment koji noir ne priznaje, a bome niti sukladna beatnik scena, nego se radnja prebacuje na jedan sasvim drugačiji kadar: "Pandža lovi gliste", klavirski humpa-cumpa kabaret nalik The Beatles, rečemo brit-pop u 21. stoljeću sa zvrkastim lirskim fakcijama. Pandža je mačka! Glavni lik je gleda ispod balkona čekajući da mu prođe dan jer je previše stvari u njegovoj glavi. Malo se igra s njome, kišni je dan.
[ Rokambol - Nikša Marinović ]

Rokambol - Nikša Marinović   © 2022

Tmurnije raspoloženje dolazi u minimalističkom gothic/ neo-folku "Rupa" gdje se progovara o ozbiljnim individualnim prevrtanjima koja će pokušati promijeniti tijek fikcije izrazitim psihodeličnim post-rock/folk krešendom. Tekst pjesme je esencija čitavog albuma pokazavši da glavni lik ima sjajne trenutke mračnih raspoloženja u koja se može zaljubiti poput poezije Ian Curtisa, Nick Cavea ili naših velikih momčina, Bajsa (Subotex, Klaymore, Infra-Red) i Velibora Nikolića (Brigand, ex-Jewy Sabatay), a zanimljivo, odsvirana je u samo jednom akordu poput krautrocka doimajući se veličanstvenošću jednostavnosti

"Rupa":

LAKO SAM LOMLJIV 
NE DIRAJ ME
KRHOTINE SKUPLJAM
KADA RAZBIJEŠ ME 
ZAKLOPIT ĆU OČI DA NE GLEDAM TE
SVI LJUDI SU RUŽNI
NJIHOVE SJENE ZLE
SAD PALIM SVA SVJETLA 
DA NE BUDE MRAK
GUŠIM SE DIŠEM OLOVNI ZRAK
NA BODLJIKAVOJ ŽICI 
KLIZIM BEZ DNA
SAMO DA PREŽIVIM NOĆ
SAMO DA DOČEKAM DAN

PUT JE U MAGLI
U NOĆI BEZ SNA
NE VIDIM ZNAK SKRETANJA

U RUPI SE SKRIVAM 
NE IZLAZIM VAN
DA NE PREPOZNA ME IKO
NISAM POTREBAN
ZA NOVI POČETAK
NE DOVOLJNO JAK
OVO JE PAD 
OVO JE KRAJ
OSTAVI MI CVIJEĆE 
ISPRED PRAGA
OTRČI ŠTO DALJE BEZ TRAGA
BUDI ONO ŠTO JESI
BUDI OVO SVE
IZDAJNIK LOPOV DEZERTER

PUT JE U MAGLI 
U NOĆI BEZ SNA
NE VIDIM ZNAK SKRETANJA
PUT JE U MAGLI.
U NOĆI BEZ SNA
DALEK JE ZNAK SKRETANJA

LAKO SAM LOMLJIV 
NE DIRAJ ME
KRHOTINE SKUPLJAM
KADA RAZBIJEŠ ME


Vesela "Koji je danas dan" vraća junaka u igru otprilike 1981., vrijeme starih ploča Haustora, new-wavea, prvih Idola i Pilota, zabavne rock scene koju je jako loše prenijela hrvatska TV serija "Crno bijeli svijet" na današnje naraštaje stvorivši krivu sliku ondašnje kurentnosti: punkeri i novovalci su bili šminkerski svijet omladine, visoke razine imagea, često našminkani, s izrazitim frizurama, blajhani, hidrogen je čuda činio za kosu, nosili su se bedževi na reverima sakoa, jakni, majica, vesti, džempera, nešto je bilo važno s njima poručiti svijetu i okolini, ako ništa drugo, ono barem da pokažeš drugima što slušaš i sa čime se poistovjećuješ, u kojoj si sekti da te drugi rockeri i nerockeri mogu tući i pljuvati po tebi, a na žalost, pokazala je ono očekivano neborbeno stanje prosječno slabo zainteresiranog pomatrača. Kako god, pjesmuljak je doslovno virtuozno izgubljen kolaborirajući u iznenadnom prevratu neo-psihodelije, još novije nego bi se mislilo: čak minutu i pol levitira u pop-doom estetici, a nije Dead Can Dance prebacivši kratkotrajno u sakralno euharijstijski sadržaj pozivom 'ilirske kraljice' da čuva 'od svih zala'.

Junak naravno da ne zna koji je danas dan. Odlučio je otići pjevati na sav glas u sebi, onako sramežljivo i nitko neće znati gdje je bio jer je simpatično dosljedan svom stavu da se za njega ne treba znati, a prigoda je zgodna - fašnik "Sutra ću u Samobor", no on nikad ne odlazi dalje od Zagreba, grada kojeg nema više tak 'rad'. Otpadnički u sebi reda psihodelične slike frustracije nemoći s puno entuzijazma, fućka dionicu koju treba znati melodijski odzviždati (čitavu, aha, to je zadatak za 'milijunaša', hahaha), odlazi u sjajnu metastazu krajnje katarze što traje tek nepunu minutu od 2.46 do 3.33 promila u krvi, ha-ha-ha. Od ukupne 4 minute, ovih navedenih grama po kilogramu su ubjedljivo najbolji i najoriginalniji dio albuma, scena gdje se čitav svijet nakratko preokreće poput završnice "A day in the life" The Beatles, a valjda svatko zna što je najbolja psycho dionica u popularnim pjesmama. Šteta što se nije nastavila u ovom kontekstu... Naš lik razmatra svijet nizajući sličice u "Godina" bez apstrakcija koje bi mu dale obris onog luđeg i zanesenijeg buntovnika u žitu, a završna "Panoptikon" klofa tepihe, ne onako kako je to Johnny Lydon izveo u hitu "Rise" 1985. kada su mu mnogi zamjerali da je fulao punk 'angry is an energy'. Rokambol je ovdje pokazao vrsno lice junaka othrvavši se glavnom liku sukobljavajući cameo i implicitnu stranu stvari života vrativši čitav scenarij na početak, sorry, neka se nitko ne ljuti, post-punk feelingom Simple Minds iz najboljih dana 1980-83, a završava uredno kreiranim sjetnim vokalima.

Ovo je moderna furka lagodnog hipstera što misli da budan sanja, idealno napenalenog prosječnog čovjeka urbanih krajeva naše čitave ex-Yu regije u vremenu protekle pandemije tražeći alibi za vlastitu neaktivnost, nezainteresiranost i pasivnost, a opet, u tome ne pokazuje niti najmanju potrebu za empatičnu podršku otvarajući diskurz za brojne polemike.

Naslovi: 1.Ništa se ne mijenja, 2.Paraliza, 3.Vreća pikula, 4.Pandža lovi gliste, 5.Rupa, 6.Koji je danas dan, 7.Sutra ću u Samobor, 8.Godina, 9.Panoptikon

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/11/2022

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Eliot Alma, EP

ELIOT ALMA: Eliot Alma, EP (2022)

| 26/11/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Other Worlds

THE PRETTY RECKLESS: Other Worlds (2022)

| 25/11/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Icon

MASTIC SCUM: Icon (2022)

| 24/11/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Odyssey

LAVINA: Odyssey (2022)

| 24/11/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Little Radojica Is Not Able To Suffer Anymore

LITTLE RADOJICA: Little Radojica Is Not Able To Suffer Anymore (2000)

| 23/11/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*