home > mjuzik > Zajedno

kontakt | search |

ROKAMBOL: Zajedno (Croatia Records, 2013)

Lijepi, mladi i proćelavi glumac poznat po ulogama iz nekih hrvatskih sapunica koje uopće ne gledam jer obavezno prešaltam TV program kad se na njemu pojave spodobe koje 'nešto' pokušavaju glumiti na očajan scenarij je objavio solistički album. Dečku uopće nisam znao niti imena sve donedavno (Nikša Marinović), viđavao sam ga na nekim koncertima, a jednom sam ga i gledao kao predizvođača riječkoj Marinadi u Muzeju suvremene umjetnosti (dvorana Gorgona), 29.III 2013. kad mi nije ostavio neki poseban dojam. Odlično je svirao akustičnu gitaru, ali tekstovi su mu bili patetično prenemaganje.

Znam da sam stekao pogrešan dojam o ovome kompletnom umjetniku, ali popravak utiska nalazi se na ovome, biti ću hrabar i reći, fantastičnom debi albumu. On nije nimalo osobit pjevač u akordu, nema prirodno nadaren glas, nalazi se otprilike u rangu Chris Martina (Coldplay, of kors), ne umije baratati svim potrebnim oktavama i prelascima iz baritona u tenor, makar pokušava, nema niti neke posebno jake lirsko-poetske performanse, ali mu je muzika i produkcija, brate i sestro, genijalna. Znam isto da ću sad ostati 'posran', ali ovaj dečko je budućnost hrvatskog popa. Kad je David Bowie negdje koncem 1978. gledao jedan od prvih nastupa The Human League, izjavio je - 'ovo je budućnost pop glazbe'. Nije se prevario.

Što radi Rokambol? Prije svega, odlično svira akustičnu i električnu gitaru na koje je skladao svih ovih 10 pjesama, a u pratnji ima cijeli serijal gostujućih glazbenika, tako da album zvuči, ne kao prosječno ili solidno, već blistavo izdanje hrvatskog popa inficiranog s minimalističkim karakterom suvremenog indie-rock/popa. Evo, komotno, da imam nekih 13-14 godina i da je negdje 1980-81, ovo bi bio jedan od mojih omiljenih favorita poput prva dva-tri albuma Filma, Azre i čuvenog debija prvog electro-pop/synth-pop albuma na ovim prostorima - "Remek depo" Beograda. Čudite se?
[ Rokambol ]

Rokambol

Ovdje ima sjajnih pjesama u kojima ima svega onoga što naši stari novovalci nisu imali. Nikša, tj. Rokambol, barata s jazzom, bluesom, rockom, folkom, synth-popom, punkom i klasičnim kantautorskim izrazom kao da je rođen i odrastao 'tamo nekad' i 'tamo negdje' s otprilike onim sjajnim i nezaboravnim Idolima. On je, otprilike karikirano, mlađahni Vlada Divljan koji je jedini od starih ex-Yu novovalaca ostao u svijetu standardno kvalitetne pop/rock muzike i radi izuzetno dobre pjesme koje nisu za svijet priglupog naroda što prati sapunice i sukladna trivijalna 'žuta' prepucavanja.

Činjenica jest da je Nikša po profesiji glumac koji zarađuje svoj kruh na principima patetičnog hrvatskog TV mainstreama (a drugi i nemamo), vjerojatno mu se katkad utroba okreće od tih uloga u kojima glumi i treba mu puno bolji vjetar u leđa, a ovaj album mu je potpuni 'ispušni ventil'. Nije sad da je on nešto angažiran i da zadire u socio-političke probleme kad ih već ima na glavi i u životu napretek. On pjeva o emocijama, ljubavima, iskustvima, otvara se poput Idola odšetajući katkad i u sofisticirane poetsko-glazbene sfere s konceptualnim pristupom (odlična pjesma "Hoboji), te je evidentno napravio poseban i izuzetan album. Doduše zvučno mekši od kurentne scene - utrnulih Petrol, agresivno nabijenih Repetitor i još nekih srpskih bendova uključujući i naše ženske adute - Žen, Punčke, Svemir i riječki Laifert. I možda još ponekog. Recimo Pipsa, to je sve tu negdje. Na momente se osjeti čak i Boa pa i Lollobrigida.

Teško je kod ovakvog kompleksnog i glazbeno nadarenog autora proniknuti u suštinu bogate kreativne mašte. Čini se kao neka jako dobra i fina varijanta Steely Dan, Pat Methenyija, Al Di Meole, nekih new-wave bendova, solističkih albuma Stinga iz 80-ih, Sade i mrvicu nekih kurentnih indie imena. Odnosno, prema mome mišljenju, on je ustvari pravi hrvatski Sting onakav kakvim bi ga svi htjeli čuti - malo jazza, malo popa, malo rocka, malo bluesa, malo elektronike i poneki punk ubod. A ne oni Gibonniji, Oliveri i slični zabavnjaci što su Stingovo ime brkali sa svojim radom oduzimajuću mu nekad široku lepezu strasti sabijajući je u svoje, uglavnom balade i posuđenice iz svega i svačega.

Svaka pjesma mu je drugačija, baš upravo kao na Stingovom debiju "The Dream Of The Blue Turtles" iz 1985. Uvodna "Varalica" je akustični gitarski jazz s osebujnom piano pratnjom Jure Ferine i bubnjara Zelea koji praši na prvih šest pjesama sve udaraljke. "Roza" je posebno plesna indie-rock pjesma u rangu The National i Arcade Fire s bogatim minimalističkim koloritom i dinamičkom 'pop' dramaturgijom (odličan ksilofon), te je ubjedljivi hit albuma koji bi mogao zdrmati i klišeje hrvatskog popa, osobito onih bezveznjaka s niskim koeficijentom inteligencije koji puštaju glazbu na našim radio stanicama.

"Za nas" je sasvim druga priča. Snažan electro-punk nadahnut formama benda Ide Prester, ali i nekim jako dobrim punk/new-wave izvođačima poput spomenutog Beograda, Filma, te Petrola i Repetitora, a i jednostavnog klasicizma Parafa, ako se sjećate njihovog albuma "Zastave". Ima tu i Joy Division, pa i Idola sa "Odbrane i poslednji dani", a tekst je specifično nadahnut egzistencijalizmom - 'živim u veš mašini/ pomozi mi da preskočim crvenu/ glavom kroz zid, ne mogu sam/ pomozi mi, da preživim/ predugo sam nasukan'. Odlična pjesma. Bolja ne može biti.

"Poglavica i Lacrimessa" je najljepši trenutak ovog albuma, ako dozvolite srcu i duši da vam uđe unutra. Laganija session svirka s odličnim tremolima, a konceptualni baladično-poetski tekst 'gleda me čiste duše u sebi', razgolićuje slušatelja i dovodi ga do ekstaze. To će tek trebati proniknuti što ova pjesma predstavlja. Mistična je i zagonetna poput Idola, ili recimo nekih pjesama Prefab Sprout koji su ponovno aktivni zahvaljujući Paddy McAloone-u. Nova fantazija na albumu.

Laganica "Krajiška" podsjeća na veliki hit Duran Duran "Oridinary world" (uvijek sve simpatije bendu i pjesmi) s odličnim drugim dijelom aranžmana koji uključuje surf gitaru, imitaciju španjolskih kastanjeta, latino zvuk i dinamički nabijenu new-wave/punk završnicu 'da nigdje nikom ne pripadam'. Još jedna sjajna pjesma koja diže palac jer iza sebe ima i dobro sročenu priču iz osnovne škole, točnije iz drugog razreda, a Rokambol ju je uspio sabiti u 4 osebujne minute. E, pa, majstore od poezije i mjuze, svaka čast, skidam kapu. Znate, čak mi se i neka suza pojavila u oku koliko je ovo fin, romantičan i nježan autor za kojeg sam ne tako davno mislio da je samo neki leteći momak s TV sapunica.

Jest, Nikša je apsolutno jako lijepi i privlačan momak, nisam gay, niti nemam nikave slične sklonosti, ali dečko meni izgleda i doima se kao idealna rock zvijezda koja će kad-tad brijati glavu, ali ono što je u njoj ne. Svi bi mi 'ćelavci' htjeli imati kosu, ja sam se davno oprosio s njom i ne žalim za frizurom, pamet mi je odavno usredotočena na neke druge stvari, a naš Nikšo se odupire starenju i ćelavosti. Sve to ide prirodnim putem, to je normalno i njega će vjerojatno kroz dobre uloge prihvatiti s vremenom kao jednog od najboljeg ćelavog jugoslavenskog glumca - Mustafu Nadarevića i Fabijana Šovagovića. Ti su ljudi glumili svašta i uvijek su se uspjeli prilagoditi kontekstu scenarija. Da li su dobivali neke specijalne nagrade, ne znam, jer me film nikad nije pretjerano zanimao, osobito hrvatski ili ex-Yu, no znam sve što se tiče ex-Yu rocka u kome sam kuhan i pečen još odavno, iz 70-tih godina jugoslavenskog, po meni, jako dobrog socijalizma.

Naredna "Djevojka u crno bijelom kaputu" se mogla naći na prvom albumu Filma, možda i Azre, no prilično je kompleksna za tadašnji šturi izraz Đonija i Jure mada traje samo 2 i pol minute! Sjajna je punk/new-wave obarača kakvu smo zadnji put čuli u izvedbi odličnog zagrebačkog benda Interzone. Tipičan, ali fascinantan ex-Yu punk/new-wave. Emotivna i ljubavna hitčina s primjesama psihodelije!!! Ako se sjećate kako je Elvis Costello radio neke pjesme u punk/new-wave izdanju (osobito na albumu "Get Happy", 1980), onda vam je sve jasno. Da se pojavila u vrijeme Idola i Filma, bila bi apsolutni hit....

Osim već ranije spomenute "Hoboji", ovdje se nalazi vrsna psihodelična "I danas ko jučer" u kojoj se spajaju post-punk riffovi Andy Gilla iz Gang Of Four, sympho-rock klavijature 'pozamljene' od Rick Wakemana iz vremena kad je bio u Yes (naravno, zar ste sumnjali u onog 'pravog' Nikšu - Hrvoja Nikšića koji je i producirao album?), te odličan kompleksni aranžaman koji prati osnovu. Da li je ovo najbolja pjesma ovdje, ne bih znao reći, jer slušanje me pretvorilo u fanatika koji je izbacio sve dogme i predrasude iz glave. Dečko je definitivno najbolji mladi autor kojeg imamo i bilo bi prejadno od nas s njime raditi šegačinu i prostituirati ga kao što to rade mnogi mediji kad se zakače za nekog 'novog' aduta.

Izuzetan je momak, nadareni autor, sjajan glazbenik i nešto manje dobar vokalist koji sve svoje poetske fikcije jako dobro umije uklopiti u glazbeno-scenski sadržaj. Zadnje dvije pjesme su također izuzetno dobre - "Slike" su čudnovata jazzy laganica puna atmosferskih eteričnosti (s odličnim ksilofonom i atmosferskim ugođajem avangarde) i ponajboljim vokalizmima na albumu, a zadnja "Još jedan susret previše" je rijetki slučaj naše pop glazbe da se susreće sa psihodelijom i Steely Dan jazzy konfiguracijom koju je ponekad znao jako dobro predočiti Arsen Dedić samo nitko od naše kritike to nije primijetio jer im je u onim starim dobrim ex-Yu vremenima bio dosadan.

Da Nikša ima prirodno bolji vokali i malčice dorađenije tekstove koji, naravno, odudaraju od onih abnormalno blesavih i bolesnih floskula Toni Cetinskog, Thompsona i Severine, ovo bi bio fantastičan album. U tom pogledu mora napraviti drastičan odmak, sve ostalo je izvrsno, fenomenalno i sjajno urađeno. Nema potrebe za ishitrene stavove, ispravnost njegovih pjesama s ovog albuma pokazati će se s vremenom. Ispričavam se što nisam još ranije shvatio dosljednost poetske snage, no cd je fini opipljivi komad dragocjeniji od jednog odslušanog akustičnog koncerta na kome se i nema bogznašto posebnog čuti.

Sad je pred Rokambolom veliki zadatak da ovaj impresivan album dočara i uživo s kompletnom postavom, a valja napomenuti da je već i napravljeno čak 5 video spotova s albuma ("Roza", "Za nas", "Poglavica i Lacrimessa" s Louis FF Tabaccom, "Krajiška" i "Djevojka u crno bijelom kaputu"), te se do konca 2013. priprema i šesti za "Još jedan susret previše". U toj količini ih niti Sting nije imao na debitantskoj milijunski tiražnoj solo ploči. A hoće li se Rokambol za 30 godina pretvoriti u Stinga i isporučivati bljutave šlagere i plitke albume, u ovome trenutku uopće nije važno.

Naslovi: 1.Varalica, 2.Roza, 3.Za nas, 4.Poglavica i Lacrimessa, 5.Krajiška, 6.Djevojka u crno bijelom kaputu, 7.Hoboji, 8.I danas ko jučer, 9.Slike, 10.Još jedan susret previše

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 20/11/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Primeval

VENOM PRISON: Primeval (2020)

| 20/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ljubav

GORAN MARKOV KNEŽEVIĆ: Ljubav (2020)

| 19/10/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*