Gdje sam bio i što sam radio, dobro pitanje. Promaknuo mi njihov drugi album "A Fracture in the Human Soul" 2019. za Rain Without End Records, a činilo mi se da im je lijepi debi "Pale Cold Irrevelance" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=26791 izašao pred koju godinu, onomad, ko' da bješe lani-predlani, a ne još u žarko ljeto 2017., uf, kako vrijeme uistinu brzo leti... Tromo, a brzo. Taman ko' stil ovih Riječana uronjen u melodičan doom čiji je treći album ovaj puta realiziran za ruski Solitude Productions (imaju u asortimanu A Dream of Poe, Astral Sleep, Consecration, Elusive God, Everlasting, Without God, Sorrowful Land, Obsidian Sea...). U nepromjenjenoj postavi s kojom rade praktički otpočetka, elem s adekvatnim iskustvom, ponovno su sklopili cjeloviti rad ispreplitanjem poetski bajkovitog koncepta promišljanja života i smrti, melankoličnog lutanja po Mediteranu u prvoj vokalnoj temi "Sacred south" raspredajući emotivno, pomalo i erotizirano o putešestvijama ("Daughter of summer") s romansama bez 'vilenjaštva' za ljubav slatke male magije od tamnice tamne do najvišeg vrha ("Sweet little survivor") tek nakratko iskočivši u brži ritam tragajući za zlatnom zemljom obilja obeshrabrujući paradoks kojim se nitko ne želi baviti, kako fino kazuju stihovi "Cognitive dissonance", 'jer malo je onih koji slušaju i čini se da im je još manje stalo'. Kratka Floydovska laganica "No solace" od samo 3 minute (a inače su im opsezi pjesama poduljih gabarita i do 8 minuta) vraća u urbanu sumornost grada duhova koji je premda pun udaljenih zvukova prometa destinacija bez utjehe u još jednoj ćoravoj ulici jasno prebacujući fabulu u stvarnost pojačanog doom manira "Sworn to deviltry" da se tumaranje pošto-poto prekida; jedra su odavno poderana, razmišlja se o predaji umornih starih kostiju na čvrstom kopnu gdje muškarci imaju opasnu moć izazivajući veliku bijedu u teškim vremenima čovječanstva natopljenog smrtnim hropcima dok se zvijer koja se naziva čovjekom sakriva iza odsjaja očnjaka, otmjene odjeće i osmijeha ustvari pravo lice prevare.



Rasplet i finiš završne "The inevitability of leaving" baladično lamentira odu majčici zemljici, nasljeđu što ostaje, spektaklu kraljevstva u propadanju što svojom ljepotom slavi jezivi karneval za utaživanje egzotičnog ukusa bogatih. Lirika ima, uostalom kao i dobar dio većine pjesama sofisticirane začkoljice što predočavaju teško i turobno raspoloženje na račun socijalnih, egzistencijalnih i političkih prilika dramatizirajući scenu po scenu bogato uokvirenim pejzažima gitarskih stupnjevanja i melodičnim izbojcima dozovoljavajući raširene glazbene horizonte, a nisu uvedeni tipičnim progressive aranžmanima.

Kroz mješoviti stilski dizajn koji jeste bazični doom, nešto manje metal, a više hard-rock, Old Night se nalazi u procjepu kojime se očito želi približiti širokoj publici uistinu lijepim, štoviše i radiofoničnim pjesmama bez eksplicitnosti i banalnosti. Ako koji puta neki detalji zazvuče poput Anatheme, My Dying Bride, ranim Paradise Lost ili starim vedetama 70-ih i 80-ih, to im svakako ide u prilog ovakvom kontemplacijom ugodno kataliziranog, karizmatično ugođenog simbolizma postmoderne teških žanrova.

Naslovi: 1.Strange lights on the Moor, 2.Sacred south, 3.Daughter of summer dawning, 4.Sweet little survivor, 5.Cognitive dissonance, 6.No solace, 7.Sworn to deviltry, 8.The inevitability of leaving

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/11/2022