Skačući od kršćanstva i Biblije s prethodnog, ti bokca, proslavljenog albuma "The Zealot Gene" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31160 (2022) koji je Ian Andersonu i ekipi po prvi put nakon ravno 50 godina donio UK Top-10 (posljednji bješe "Thick as a Brick", 1972, UK no. 5), novo poglavlje konceptualnog probiranja tematizira suštu suprotnost - nordijsku mitologiju paganizma, omiljenog štiva koje je populariziralo death, viking, pagan i folk metal. Ali, nebulozno bi bilo očekivati od starog kmeta i ratara Jethra da se upusti u kovačnicu i gvožđuriju. On je samo zainteresiran za likove koji se smucaju po mitovima i sagama, te njihovim okrutnim rabotama pokušavajući funkcionirati poput skulirano jezivog pripovjedača mada je u osnovi ovaj album bio zamišljen kao instrumentalni rad za flautu. Stoga je koncipirao 'rock flautu' koristeći frazu Ragnarök - "rök" što znači sudbina, kurs ili smjer, te promijenivši 'flautu' u "flöte" kako bi 'zadržao izvorni pravopis'. Zlobne implikacije prošlosti i mnogih proročanstava koje leže u središtu nordijske mitologije kreću se od uvodne "Voluspo" do završne "Ithavoli", teških tema s prijetećim horrorom tabajući stazu za epizode obiteljskih podviga bogova - jednookog Odina i njegovog sina Thora kroz transkripciju raznoraznih podviga, kompleksnih priča, a bome i prilično zvrzlane dramaturške fabule gdje čak u temi "Hammer on hammer" Thorov lik aludira na Putina devastirajući ga u obliku vuka koji je izbačen iz čopora ("Wolf unchained"). Zamršene slike znaju se pretvarati u nadrealizam skakanja s velikim vremenskim otklonima, primjerice "Guardian's watch" ulazi u 2. svjetski rat aluzijama na pilotske jakne Mae West kao potpora straži što štiti bogove, pa se tako svako malo pojavljuju kojekakve uloge za koje stari Ian smatra da izazivaju strah.



No, tu se on zapetljava u neinspirativnosti ko' filmovi Vrdoljaka s praznim i šupljikavim ponudama pokušavajući izvoditi poetske trikove o fatalnim prijateljima, ženama i strastima, ali evidentno bez jakog uvjerenja unatoč izlogu povijesnih činjenica i prilično velikog poznavanja teorije što u konačnici veliku većinu pjesama ostavlja u nejasnom, pa i neozbiljnom kontekstu koji i nije nešto osobito zabavan, a još manje duhovit pri čemu se glazba, dakako nakićena malim milionom akustike, raznih gitarskih prevrata u nazubljenim riffovima, sitnim solažama, kompleksnih aranžmanskih zahvata sa kovitlanjima folka, gospela, frulastih slamova, ponekog izleta u funk ("Allfather"), melankoličnih uboda u baladičnost ("The perfect one", "Cornucopia") i jednog potencijalno nabrušenog hit-singla "The navigators" s epskim nabojem nadomak power/ hard-rock stilizacije.



Vokalno tanak i blijed kakav inače i jeste, a od toga pobjeći ne može, ovaj album ispada iz onog čudnovatog Mulder & Scully Dosjea X dočaravajući da se bend održava na životu ponovno pobuđenog interesa auditorija i slave, ali se usput nije ni mrvicu pomaknuo dalje od izraza s prvih 6-7-8-9 albuma.

Naslovi: 1.Voluspo, 2.Ginnungagap, 3.Allfather, 4.The feathered consort, 5.Hammer on hammer, 6.Wolf unchained, 7.The perfect one, 8.Trickster (and the mistletoe), 9.Cornucopia, 10.The navigators, 11.Guardian's watch, 12.Ithavoli

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/05/2023