Jethro Tull je bio jedan od progresivnih rock bendova kojeg sam možda i najviše slušao dok je moja faza fascinacije dotičnim žanrom bila na vrhuncu. Još uvijek imam stare bilježnice s tekstovima i akordima u kojima se mogu naći: "Locomotive Breath", "Lick Your Fingers Clean", "Nothing To Say", "One White Duck", "Moths", "Cold Winds To Valhalla", prvi stavak "Thick As a Brick" i još neke, ali naravno, u pojednostavnjenim verzijama prikladnim za svirke u parkićima i po festivalskim kampovima. Prilika da ih čujem u kompleksnijem (izvornom) obliku ukazala se 2004. na istom ovom mjestu. Tada je ljubav prema Đetrosima još uvijek bila u intenzivnoj fazi. Pored 2000 ljudi bio sam među uvjerljivo najmlađim posjetiteljima tadašnjeg koncerta. Prije dva dana, 14 godina stariji, i dalje nisam primjetio mnogo više mlađih ljudi. Kao da je ista garnitura ljudi došla na isti koncert 14 godina kasnije, samo ih je bilo više, čak dovoljno da koncert bude rasprodan. S time dolazi gužva na parteru i njena klasična nuspojava: ljudi koji jednom godišnje odu na koncert vrlo nevoljko puštaju ljude da prođu naprijed, a prodavaču pivi uvijek naprave dovoljno mjesta da se nesmetano kreće. Dok on može obavljati svoj posao, prostora ne fali i točka. Općenito je u publici vladala neka neugodna atmosfera, kao da je svaki peti čovjek civilac koji te krajičkom oka mjerka i motri kao potencijalnog sumnjivca. Sve što ti ljudi znaju je zapljeskati i podviknuti nakon pjesme, eventualno za vrijeme kakve bravurozne solaže na flauti, solidne na gitari ili krajnje dosadne i neimpresivne solo točke na bubnju. Nego, recimo nešto i samom bendu. Nije ništa novo da je Ian Anderson često mijenjao muzičare kroz karijeru. Jedini stalni i stabilni suradnik i član bio je gitarist Martin Barre, no ni on se nije vratio u bend nakon šestogodišneg hiatusa od 2012. godine. U ovom povratničkom periodu Anderson je odlučio angažirati članove iz svojeg solo projekta. I svi su odradili svoj posao korektno i profi, ali bez nekog naročitog nadahnuća. Mislim, bend i dalje zvuči odlično. Sve pjesme su sa svoje instrumentalne strane i dalje divne i moćne u tom nekom svom prepoznatljivom druidsko-vilenjačkom naboju. Neke su čak i dobile više žestine. Ian je i dalje u formi kao flautist i svirač mandoline, ali s vokalom je u ozbiljnoj krizi. Čovjek jedva gađa ton, ne može držati zrak dulje od tri riječi i pritom cijelo vrijeme zabacuje glavu unazad kao da mu je i to muka. Ne možeš čak ni pjevati uz njega uglas, jer lik "pjeva" u nekim grčevitom staccatu i off beat intervalima. Pjevaš uz njega "Aqualung", "Locomotive Breath" i "Too old to rock'n'roll, too young to die" kako ide na albumu, a lik te izbacuje iz ritma i tona. Izbacuje te iz takta pjevajući pjesme koje izvodi preko 40 godina, alo! Basist koji je povremeno uletavao s vokalima je spašavao stvar, a pomagali su mu i gostujući vokali čiji su glasovi do Zagreba dopirali iz daleke Britanije i Amerike preko videozida. Na tom videozidu su se između pjesama i neke poznate face iz svijeta glazbe obraćale publici i bendu čestitajući im 50. rođendan, pričajući o svojim omiljenim pjesmama i sl. a za vrijeme pjesama se puštali neki traktori, polja, ceste, vlakovi i tako na tu temu. Sve u svemu, nisam ostao nimalo impresioniran tom kombinacijom dokumentarca i mjuzikla. Bilo bi bolje da su se dva sata držali samo svirke, pa dobijemo barem pet pjesama više umjesto da slušamo kako se Tony Iommi, Steve Harris, Slash i drugi hvale da slušaju Jethro Tull + playback video vokale koji samo dodatno na vidjelo iznose tužnu istinu da Ian Anderson više nije u stanju pjevati kao nekada. Pored vrlo impresivnog instrumentalnog performansa lako bih oprostio te video krindžuštine da Ianov vokal nije dao svoje. Koliko god on bio vrstan, maštovit te plodan songwriter i flautistički virtuoz, bez njegovog vokala Jethro Tull više nije onaj stari. Dovoljna je mala crna mrlja da zasere savršeno čistu bijelu majicu. Problemi s njegovim glasom nisu ništa novo, spominju se još od kraja 80-ih. Prošao je nekoliko operacija grla (što još više začuđuje s obzirom da nikada nije pjevao dionice zahtjevne visine ili bilo što iznad svojih mogućnosti), pa je pitanje zašto se muči riskirajući da potpuno ostane bez glasa ili zašto se ne drži pjesama koje su prikladnije njegovim trenutnim (ne)mogućnostima, a ima ih stotinu. Možda je dovoljno star da mu je svejedno, a možda naprosto zato što ga i dalje plaćaju da to čini. Vjerojatno oboje.

Zasigurno više nećete nikada imati prilike čuti JT live ovdje. Zato je i Sportska bila rasprodana, ljudi su došli ugrabiti svoju zadnju priliku. Šteta što labuđi pjev nije bio dostojan. A sada brzo pustite sve albume iz 70-ih da čujete koliko je to svojevremeno bio sjajan, čak epohalan bend.

ognjen bašić // 15/10/2018