U pokušaju da spasi mlađeg brata prilikom mobilizacije na samom početak sukoba Sjeverne i Južne Koreje, Jin-Tae završava zajedno s njim na prvoj liniji fronte. Sa starom majkom i krasnom zaručnicom koji ga čekaju doma, Jin-Tae pokušava sve kako bi barem mlađeg brata spasio od ratnog vihora i poslao doma. Pritom se javlja kao dobrovoljac na najopasnije zadatke želeći zaslužiti medalju za hrabrost i tražiti bratov otpust iz vojske, no pritom mu ubijanje i rat sve više zamračuju um i ponekad se čini da mu je samo medalja na pameti, a da je zaboravio pritom ostati Čovjek...
Osobno, poprilično su mi zanimljive, da tako u momentalnom nedostatku boljeg pridjeva kažem, dvije usputne činjenice vezane uz ovaj film; prvo da je to tema o često zaboravljenom Korejskom ratu koji se u povijesti našao zabačen u nekom zakutku iza ogromnog svjetskog (drugog, jelte) i medijski jako eksponiranog (te za SAD jako bolnog) Vijetnamskog sukoba, a koji je itekako bitan za što hladnoratovsku, a što trenutnu raspodjelu političkih opcija na Zemaljskoj kugli. Naime, komunizam u tada stvorenoj Sjevernoj Koreji i dan danas egzistira iako je on kao političko opredjeljenje dobrano izgubio svoju snagu krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Druga je ta da je film korejski, koliko god to možda smiješno zvučalo. No, ne zaboravimo da u nedostatku inspiracije Hollywood često poseže za filmovima drugih kinematografija i ne bi bilo ništa čudno gledati američku verziju ovog filma u kojem braću recimo glume Brad Pitt i Matthew McConaughey.
Je-gyu Kang, južnokorejski redatelj koji je najpoznatiji po napetom akciću "Shiri" (1999) u kojem suprotstavlja militarističke frakcije dviju zaraćenih strana današnjih Koreja koje se protive ujedinjenju država, se svojim posljednjim dugovečercem ponovno bavi razjedinjenjem svoje domovine. No, za razliku od spomenutog hita dosta obožavanom kod određenog broja hrvatskih filmskih kritičara, a za mene ipak "samo" dosta dobrog akcića koji prečesto pati od nedostatka zdravog razuma i logike (sindrom (pre)često prisutan u tom žanru gdje se valjda misli da od tempa i akcije gledatelj neće ni primijetiti nelogičnosti nekih situacija (primjerice, sjećam se da sam se baš iživcirao na scenu otimanja super tajnog oružja kojeg je prevozila šačica vojnika po autocesti (mislim, stvarno!))), "Tae Guk Gi" se čini kao puno zrelije djelo.
Osim same osnove priče (bratska ljubav), fino je prikazano i stanje koje rat (odnosno moć u mirnodopsko doba) čini od čovjeka; dok neki postaju humaniji, u drugima se bude iskonske zvijeri. Same scene vojnih sukoba su, kao što je već u drugim kritikama dobro primijećeno, na razini ili čak brutalnije od onih kod do tada vjerojatno najpoznatijeg filma s tom karakteristikom ("Saving Private Ryan" (1998)) što će reći izuzetno realistične. Osim toga, pohvalno je i doticanje tabu tema tipa dobrovoljačkih odreda u Južnoj Koreji koji su po kratkom postupku radili likvidacije svih za koje su smatrali da su surađivali s komunistima. Kažem tabu tema jer s 10togodišnjim odmakom od rata koji je harao našim prostorima neki ljudi još uvijek nisu spremni prihvatiti da su se takve stvari dešavale i kod nas i da su pritom ginuli sasvim nevini ljudi. Znam, od Korejskog sukoba je prošlo puno više vremena, no to ipak ne umanjuje činjenicu da južnokorejski film prikazuje i negativne strane Južne Koreje u tom ratu. Ono što me najviše zasmetalo su "zašećerene" melodramatične scene prošarane tipično holivudskim orkestracijama koje bi trebale buditi emocije (što, priznajem, na kraju filma i poprilično uspijevaju), kao i kratki uvod na početku filma onoga dana kad je započeo rat u kojem vidimo kako su dva brata dobri frendovi, da bi se te scene ponavljale i u jednom momentu filma dok se brat prisjeća "starih dobrih vremena" (mislim, kao da su štedili na snimanju pa nisu mogli snimiti još par scena nekog drugog razdoblja neko su ponavljali opet ove - kao da su 2 brata najbolje se osjećali baš i samo taj dan).
Ipak, unatoč pobrojanim manjim nedostacima, "Tae Guk Gi" (najskuplji južnokorejski film do sada) je jako dobar ratni spektakl s antiratnom notom, itekako vrijedan pažnje, kao uostalom i brojni drugi istočnjački filmovi koji su proteklih godina usmjerili veću pažnju šire filmske javnosti na taj dio svijeta (primjerice
"Oldboy" ili
"The hero").
ocjena filma [1-10]: 8
sale // 05/12/2005