Kratka ali burna povijest vezana uz električni automobil General Motorsa EV1, koji je unatoč dobrom i obećavajućem početku, u potpunosti povučen s tržišta i uništen do zadnjeg primjerka. Zvuči u potpunosti nevjerojatno da je nešto tako dobro i napredno uništeno radi povratka na nešto staro i lošije, pa se s pravo postavlja pitanje "zašto?". Upravo ovaj vrlo dobar dokumentarni film Chris Painea pokušava naći odgovor na to pitanje... To da našom budućnošću ne upravljaju državne vlade, već multinacionalne korporacije gonjene samo profitom, znamo već vrlo dobro. No, da su u tim korporacijama takvi ograničeni likovi koji očito ne mogu vidjeti dalje od kratkog vremenskog perioda (isplativost na duže staze, pozicija broj 1. među konkurencijom, pomaganje čovječanstvu anybody?) ipak dođe kao popriličan šok. A koliko još ima takvih stvari koje bi nam olakšale i promijenile život, a nikad nisu zaživjele zbog sličnih interesa, grozno je i pomisliti.

U maniru malog krimića, film imenuje nekoliko potencijalnih krivaca (optuženika) za ubojstvo električnog auta, od naftnih korporacija kojima nije bio u interesu električni auto do samog državnog aparata, te argumentirano ih proglašava krivim ili oslobođenim. Između ostalih, tu su i američki kupci, kod kojih naravno postoji i čisto drugačija masa od onih koji su zagovarali auto u filmu do tada. I dok nam jedan Amer kaže nešto u stilu da on "neće voziti mali auto i štediti na grijanju da bi živio kao neki Europljanin", dođe ti samo da ga, što bi reko moj kum, mlatneš vrećom govana po glavi.

Najveća ironija, zasluženo ako se mene pita, je u tome da su se Japanci, bojeći se američke dominacije na tržištu "zelenih" automobila, počeli ozbiljno pripremati na novo poglavlje, ne samo u auto industriji već i u životu kakvog ga poznajemo i doveli na scenu "Prius" - maltene današnji sinonim za "čisti" auto, iako je hibrid, a ne 100% čist kakvog je imao General Motors. Lupanje o glavu (industrijski The Decca audition možda čak?)? Zasluženo! Koliko je bila fascinantna hrabrost države Kalifornije na početku (ja bi recimo uveo takve poreze na ove ogromne i ooo tako moderne auto tenkove kojih je svakog dana sve više na našim ulicama, da bi svatko dobro porazmislio prije njegove kupovine - živiš u brdu i trebaš džip, sve ok, ali živiš u gradu i voziš tenk, what the fuck?!), toliko je bio jak i pritisak na nju. I to čak od federalne vlade, iliti drugačije rečeno Busha mlađeg. A o njemu i njegovoj povezanosti s interesima i kapitalom je već bilo puno govora, tako da tu neću ni trošiti riječi.

Podsjeća me sve to skupa na onu priču o žabi i škorpionu, kad ovaj drugi zamoli žabu da ga prenese preko rijeke na svojim leđima. Bojeći se za svoj život, žaba odbije, no škorpion ju uspije uvjeriti argumentom da ako nju ubode, umiru oboje. Ipak, na pola rijeke škorpion ipak ubode žabu komentirajući "ne mogu si pomoći, to mi je u krvi". Izgleda da je i auto, slobodno ću reći, tajkunima samo profit u krvi - nema veze što će zbog njihovog potpomognutog zagađivanja planeta njihovi unuci možda živjeti u uvjetima kao pračovjek. Bitno da djedice imaju pare. Samo što svi patimo zbog njih.

A onda povucimo paralelu s hrvatskom zbiljom i nepušačkim zakonom koji je zbog određenih pritisaka (podsjetimo se, država zarađuje putem poreza na cigaretama) vrlo brzo pao u vodu, pa vidimo da ne trebamo ići preko bare da nađemo školske primjere premoći kapitala nad ljudskim dobrom. Argument ugostiteljskih objekata možete mirno pospremiti od kud ste ga izvukli; taj isti za 0,0 promila nije bio dovoljan. Odnosno, alkoholni lobi nije očito bio dovoljno jaki kao duhanski.

ocjena filma [1-10]: 7

sale // 19/11/2009

PS: U boksu "povezani linkovi" imate još par URLova za daljnje istraživanje. Za ljubitelje sportskih automobila, preporučujem stranicu Tesla Motors, dokaz da električni auto ne mora biti mali i ružan. Što zapravo ni EV1 nije bio.