"U Hrvatskoj neprestano postoji taj stereotip da je obitelj "sveta stvar", neuništivi stup društva i kolijevka moralnih vrijednosti, a da se pritom ono što se u njima zaista događa gura pod tepih. Moje obiteljsko iskustvo je, između ostalog, negativno. Iako je među nama bilo i ljubavi, mi smo bili disfunkcionalna porodica. Ja o tim lošim trenucima želim govoriti.", tim riječima predstavu Mrzim istinu, najavljuje njezin autor i redatelj - Oliver Frljić.
Predstava je to u kojoj govori o sebi u prvom licu, imenom i prezimenom, i o svojoj obitelji: ocu Draganu iz Travnika, koji se na popisu stanovništva 1991. izjasnio kao Hrvat, majci Slađani iz Leskovca, koja je iste godine dobila otkaz "po nacionalnoj osnovi", sestri Marini, koju majka "voli više nego Olivera", i sebi, koji je jednom priznao da će ubiti oca digne li ruku na majku.

24. travnja 1992. Oliver Frljić u svojoj šesnaestoj godini napušta roditeljski dom. Ono što u tom trenutku izgleda kao kratkotrajno razdvajanje od obitelji, postat će trajno stanje. Slijede: godine izbjeglištva, prvi studij, drugi studij, zasnivanje vlastite obitelji, treći studij, početak profesionalne kazališne karijere, postupna afirmacija, raspad obitelji, ova predstava…
U Mrzim istinu publika, kao da je u gostima kod Frljićevih i prati ih u raznim traumatičnim etapama života - u Travniku, za vrijeme socijalizma ili pred sam rat, u Bosni, dakle u vremenu prije no što je Oliver napustio roditeljski dom, a kako kaže službena najava: "svoj dramaturški temelj gradi na tenziji između različitih obiteljskih dokumenata i autorovih svjedočanstava te fikcionalnog statusa koji ovi dokumenti i svjedočanstva dobivaju u prostoru kazališne reprezentacije."

sonja jeđud // 16/01/2012