home > portret > ALEKSANDAR CEPUŠ, kantautor iz Celja

kontakt | search |

ALEKSANDAR CEPUŠ, kantautor iz Celja

Glazbenik koji je u proteklih 20 godina u mnoštvo slovenskih sastava bio prateća figura već dugi niz godina pravi veoma zanimljive solo albume koje slovenski mediji posljednjih godina sustavno ignoriraju. Nije u Deželi tako sjajno kako mislimo. Ovdje donosimo njegov portret kao najavu budućih izdanja koja će se moći pronaći i na našem tržištu, kao i recenzije njegova četiri posljednja albuma.

Odakle početi?

Davne 1987. smo se upoznali za vrijeme služenja JNA u Ljubljani i odmah smo shvatili kako se ne uklapamo u dotičnu okolinu. Razlozi su bili vrlo složene prirode, ali spojilo nas je jedno - strast prema rocku i glazbi, te vrlo zamršen post adolescentni svjetonazor mladića od 20 godina. Bilo je nešto čarobno u tom momku. Svirao je freetless bas u nekim lokalnim metal sastavima u Celju (sjećam se da je spominjao sastav Morbidica), te je jednom prilikom na vojničkoj svečanosti unatoč predviđenom programu na kojem je planirao odsvirati jednu Andy Summerovsku fingerpicking skladbu na gitari izašao na pozornicu kasarne Šiška i u trenu promjenio repertoar odsviravši skladbu "Vjetnam". Skladba je premda lirski bila sofisticirana, istovremeno je bila vrlo protestna, provokativna i u to vrijeme apsolutno nepodobna da se svira pred vojnim starješinama i generalom Mihajlo Šaranovićem, kasnije izvjestiteljom srpske TV iz Moskve u vrijeme kratkotrajnih ratnih događanja u Sloveniji, te dugogodišnjih ratnih strahota u Hrvatskoj i BiH. Sjećam se da nisam mogao vjerovati kako taj plavokosi slovenski fant koji je djelio mjesto samnom u jedinici ima toliko hrabrosti i prkosa odsvirati i otpjevati jednu Bob Dylanovsku/U2 realnost kojom je nagovjestio sve one silne žrtve koje će pokositi Miloševićev režim.
[  ]

Tada su nas pumpali bratstvom i jedinstvom naroda i narodnosti Jugoslavije, Marxovim i Engelsovim teorijama, načelima nesvrstanih naroda i sličnim društveno, političko i nacionalnim svjetonazorima da nam je jednostavno od toga počela utroba izlaziti kroz usta. Znali smo što postoji na tom "pokvarenom" Zapadu jer smo cijelo desetljeće pratili događaje ne samo u glazbi, već i u ostalim segmentima tada još uvijek nenametnute zapadnjačke kulture, a oni su nam pokušavali razbiti duh s filozofijom trulog kapitalizma i iskorištavanja radničke klase. Tada se nismo slagali s postojećim sistemom, te nam je bilo neopisivo smješno kada smo na istoj svečanosti gledali momka s Kosova koji je pjevao njihovu "Rokemandoljine" ili velike Jugoslavene koji su šireći bratstvo i jedinstvo svaki dan pjevali Bregovićevu umjetnu hit-tvorevinu "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" koja je na kraju svečanosti puštena preko razglasa. Najinteresantnija stvar bila je u tome kad se Alex još nakon nastupa zadržao iza pozornice te su neke starješine, a i sam general Šaranović došli do mene i pozdravili nastup Aleksandra Cepuša riječima "... tko je taj dečko? Neobičan je. Treba razmisliti o tome. Jako je dobar ako ga uputimo u pravu stvar...". Tko zna, vjerojatno su u njemu vidjeli novog govornika generacije ako mu operu mozak.

Međutim, do toga nikada nije došlo. Poznavajući ga, znao sam da on ima respekt i vlastiti stav od kojeg nikada neće odstupiti. JNA smo završili veoma povoljno - ja sam izašao nakon 33 dana kasarne i 44 dana ludnice s dijagnozom "emocionalno nezrele osobe", on se izvukao nakon nekoliko mjeseci iz prekomande u Osijeku, te smo se još godinu dana dopisivali putem pisama i razmjenjivali iskustva. Negdje 1989. prestali smo kontaktirati jer sam izgubio njegovu adresu da bi tek 1993. posjetom slovenskog sastava It's Not 4 Sale u klub Podravac u Virju saznao kako je u međuvremenu prateći glazbenik u nekim sastavima, te je počeo raditi i nešto sasvim vlastito, no od tada sam izgubio bilo kakav trag o njemu.
[  ]

Kada sam početkom 21. stoljeća nabavio kompjuter, spojio se na Internet, često sam tražio njegovo ime, no nikada nisam uspio ništa pronaći sve do ove 2007. godine (priznajem da sam u zadnjih 2 godine bio potpuno odustao od traženja), kada sam sasvim slučajno našao jedan blog u kojem osoba s istim imenom i prezimenom uređuje stranicu na Internetu o grobljima u Sloveniji. Odmah sam poslao e-mail da provjerim ne radi li se možda o istoj osobi... i nisam pogriješio! Da, to je on! Javio mi se dan poslije i sve točno predočio u nekoliko narednih dana. Pjesmu "Vietnam" je napisao Martin Šporer-Dixie koji je napravio samoubojstvo maltene za Božić 1985/86 vješajući se za kuku od vrata, te su istu kompoziciju Alex i njegov band izveli u nekoj TV emisiji, zamislite, Oliver Mlakara u IV mjesecu 1989. godine na HTV! Nisam znao!!! (a i nikada nisam volio gledati emisije gdje je voditelj Oliver). Tom prilikom je pjevač bio Goran Obrez (prvi čovjek sportskog lista Ekipa iz Slovenije). Tko se sjeća toga ili ima taj snimak, dobiva od mene 5 piva!
Duge godine su prošle, skoro dva puna desetljeća i tek sada razmatramo tko smo i što smo unazad tolikih godina. Aleks je glazbenik o kome će dalje biti riječ...

Prije svega, premda ga poznajem samo 2 mjeseca iz kasarne Šiška, no nikada nisam prestao razmišljati o njemu kao o glazbeniku koji je u datom momentu pokazao strahovito veliki potencijal i imao je drskosti i muda zamazati oči i samom vrhu tadašnje JNA. Poslao mi je skoro sve svoje radove i tu počinje pravi i omiljeni "posao" za revnog recenzenta.
Od 1988. do 1991. djelovao je u sastavu Veronique kao bas gitarist i pjevač, te osim što je bio pisac tekstova i glazbe, imao je i veliki hit na slovenskom radiju Val 202 sa pjesmom "Mrtva pomlad" za koju je napisao tekst (obrada "Love Hurts" - Nazareth). 1992. bio je fretless basist u Don Mentony Bandu koji je objavio album "Ko noč znamenja dan" za ZKP Ljubljana. Također valja navesti da je 1991. napisao tekstove za tada vrlo popularni Šank Rock, pjesme "Maček", "Hej stari" i "Črna mačka", pjesme koje su se vrtjele i po tada ratom i krvlju zalivene Hrvatske i BiH. Uz rad na vlasitim solo projektima, tek se kao kolaborator pojavio 1997. kao basist heavy metal sastava Requiem iz Ljubljane, paralelno s time održavao je boogie projekt Undertaker (Grobar), bio je basist punk-rock grupe Lokalne pizde, te je pisao tekstove za vrlo dobro primljeni punk band The Drinkers (tekstovi "Rjava podmornica", "Kok bi te obrno" i "Pijemo ga radi" - pola teksta) koji se nalaze na albumu "Pivolucija" (1999. Megaton Records). Isti band je nedavno nastupio i u Zagrebu. Također je vlasnik dva neobjavljena albuma "Cemeteryland" (progresivna atonalna metal instrumental muzika) i "Tetragram" koji su snimljeni u vrlo dobrim studijima 1999. godine. Od 1996. počinje raditi kao učitelj solo i bas gitare po vlastitom programu, te još valja izdvojiti da je 1994. svirao s austrijskim komercijalnim Der Perschluger u Zurichu i Palma De Mallorci, te je u periodu 1994/95 radio glazbu za djecu objavivši kazete "Škratek Solatek" i "Piščanek Picek Pacek" gdje je svirao akustičnu i bas gitaru, te je pjevao. Impresivno, kaj ne...?!
[  ]

ALEKSANDAR CEPUŠ - Presnojedi blues (2000, D.I.Y.)

Nakon dugog destljeća u kome je Alex Bass radio s mnogobrojnim slovenskim izvođačima, počeo je snimati vlastite autorske kompozicije isključivo potpomognut osobnim snagama - bas i akustičnom ritam gitarom, te vlastitim vokalom. Prije svega on je sjajan pjevač (boja glasa otprilike kao kod Zoran Predina) i odličan gitarist koji potpuno korespondira sa svim zakonitostima glazbene fikcije, te na sasvim jednostavan kantautorski način pjeva svoje pjesme pune velikih riječi o velikim ljudskim stvarima. Sve svoje tekstove pjeva na slovenskom jeziku i kantautor je koji priča vrlo zanimljive i vjerojatno duboko proživljene fabule o presnojedencima koji pretjeravaju sa hranom, pićem i porocima. Tekstovi su odlični, (posebno skladba "Moja poezija"), melodijske strukture imaju veliki komercijalni potencijal i prikazuju ga kao sjajnog šansonjera koji sustavno barata od najjeftinijih trivijalnosti do znamenitih gitarskih pasaža. Također se na ovome albumu može uočiti i njegova "presnojeda" filozofija gdje priča o svakodnevnim trendsetterima koji se povlađuju nekom trenutnom hiru. Kao da govori o Vlatki Pokos, za koju možda i ne zna, te mnogim poznatim (ali neimenovanim) licima, isto kao i ex-zvijezdama i ne zvijezdamaYu scene koje komunisti nisu "postrelili". Također se postavlja i kao folk-autor koji priča o ekološkoj katastrofi, prehrani gdje prezire sve mesno i masno, o svjetonazoru kada je "trend" i "in" daleko važnija stvar od zdravog života, o simboličkom statusu "imati fiću ili mercedes", te o tome da je neznatno malo ljudi zainteresirano za kiselo zelje. Tekstualno jak i močan rad. Imati će učinak na slušatelje ne samo prosvjećene sa eko-sistemom, nego i na pušače, alkose i konzumente kave i droga. Vrlo čvrsti tekstualni primjerci od kojih se smrzneš! Ti bokca, ovo je čisti i još uvjek neprepoznati Morrissey! Fenomenalan akustičan rad koji stiže iz Slovenije!
Album je snimljen u jednom mahu 30.XII 1999., te sam autor tvrdi da nije za javnost pa ga prema tome nije niti promovirao. Šteta, radi se o sjajnom albumu.

Naslovi: 1. Presnojedi blues, 2. Si še vedno presnojedec, 3. Gurman, 4. Raz vajenček, 5. Hoj ideal, 6. Hipohonder, 7. Moja poezija, 8. Svo bodel seti, 9. Sovražih praznike!, 10. Teharski laser, 11. Horda, 12. 5.12.1999., 13. Sekta, 14. Bratje ili sestre, 15. Al sek res bolan?

Ocijena (1-10): 9
[  ]

ALEKSANDAR CEPUŠ - Vikingvin Sings The Boogie (2006)

Svirački i produkcijski najbolji album Alexa koji ovdje pokazuje prave i najznačajnije rock-blues plesne korijene uivičene u odlične kompozicije "Hani, Hani" i "Js mam blues", "Vegetarijanec", "Avtobusar blues". Strašna svirka koja graniči s najboljim radovima Voodoo Cadilac, ponekim ZZ Top, Partibrejkersima i Majkama koje su povremeno znale iznenaditi. Albumom se prepliće sjajan rock-blues temperament sa sad već potpuno zrelim i odraslim tekstovima o vegeterijanstvu. Svirka je odlična i zaslužuje najveće moguće pohvale. Vidim da se Alex nimalo nije promjenio svih ovih 20 godina. Štoviše, postao je potpuno rafinirani blues-rocker koji zna što treba reći i kako svirati. Nevjerojatna stvar je u tome što sam mu prije dalekih 20 godina u JNA govorio da je jako važna prehrana i način života, osobno sam taj princip držao jako dugi niz godina, a sada kada poslušam njegove skladbe uočavam da se potpuno toga drži što smo pričali u smb odorama ispijajući pivo u podrumu kantine. Svaka čast! Isplati se ovakvog umjetnika imati za poznanika, ili u mom slučaju prijatelja iz JNA. Sjajan je autor, možda glazbeno previše "oldtimer", ali ima u njemu žive i vrele krvi budući da se prije 3-4 godine ostavio pića i poroka i živi život u kojem nema auto, nema trave, droge i ostalih bedastoća ali i ima 12-godina staru kčerku koju voli najviše na svijetu , te dva husky psa s kojima ide redovito na šetnju. Ovim albumom uljeva nadu da će budući radovi biti još bolji.
Album je također snimljen u jednom danu, u stvari u dva - prvi je bio negdje 1994., a drugi 1996. Zaštićen je kod slovenske udruge za autorska prava SAZAS kai i sva njegova naredna izdanja.

Naslovi: 1. Hani Hani (1996.), 2. Js mam blues (1996.), 3. Karirast reklc blues(1996.), 4. Vegetarijanec(1996.), 5. Avtobusar blues (1994.), 6. Že dolgo nisn nč jedo (1994.), 7. Taščina kašča (1994.), 8. Gusti blues (1994.)

Ocijena (1-10): 8
[  ]

ALEKSANDAR CEPUŠ - Garsonjera šansonjera (2006)

Album je objavljen pod nazivom Vikingvin kako ponekad voli nazivati samog sebe, a u stvari radi se o lingvističkoj složenici od vikinga i pingvina. Svih 8 kompozicija je snimljeno za svega desetak sati u celjskom studiju K3, 3.VI 2006. "od prve" bez ikakvih naknadnih nadosnimavanja što on voli nazivati "at first take", te je sav trošak pokrio sponzor, dok je miks otplaćen radom na reklamnom spotu za radio Celje.
Ovdje se Aleks pojavljuje u ležernijoj, šansonjerskoj varijanti koja je u skoro zabavnjačkoj formi zbog melodija i same vokalne forme. Uz gotovo easy listening ambijent naziru se ritmovi nezaobilaznog bluesa, countrya, boogija i povremenih surf gitarskih solaža obavijeni emotivnim skladbama s naglašenom ljubavnom lirikom. Osim standardnog instrumentarija (gitara, bubnjevi i bas) povremeno se pojavljuju i sitni detalji odsvirani na klavijaturama. Kako je album snimljen iz prve, tako se miksanjem samo vjerno predočila atmosfera studija bez ikakvih naknadnih efekata jer sam Aleks tvrdi da radi bez ikakvih pomagala, te da gitare uključuje direktno u pult. Zbog toga album i zvuk na njemu djeluju posve kristalno čisto i jasno.
Fini i nepretenciozan album u trajanju od svega 35 minuta.

Naslovi: 1. Človek brez naslova (1996.), 2. Najdi v meni (2004.), 3. Vzhajajoča moč (2003.), 4. Daj mi le pogled (2000.), 5. Še vedno isti (1987.), 6. Predolga pravljica (2003.), 7. Strt (2005.), 8. Vidim sončni arek ki umira (1993.)

Ocijena (1-10): 8

ALEKSANDAR CEPUŠ - Boogie Šanson (2006)

Ovdje Alex ima pratnju neimenovanog pratećeg sastava s kojim u klasičnoj rock formaciji (gitara, bas i bubanj) predstavlja vlastiti život umjetnika koji je u Sloveniji prošao mnogo toga interesantnog i neprilagođenog za medije. U stvari, radi se o kompilaciji koja je njemu najdraži pregled rada od 90-tih do danas. U vremenu kada su nastajale neke od pjesama Aleks je imao vrlo dobar feedback medija koji su ga neprestano zvali i emitirali, no jedan individualni medijski ispad ga je koštao toga da su mu od tada vrata slovenskih komercijalnih radio stanica počela biti čvrsto zatvorena. Tako se ovdje nalaze rock-blues orijentirana naslovna "Boogie šanson", vrlo emotivna laganica "Julka", potencijalni hit plesni pijani birtijaški rock "Natakar povej", blues "Blues padlega songa", plesni kabaret-blues "Sprehajam se po britofu", čvrsti rock "Zato, zato", vedra pesimisička "Samski dom" u stilu Tom Waitsa, te fantastična lagana balada "Stran leti". Posebno vrijedi obratiti pažnju na halucinogeni tekst "Delirijum tremens" kojeg je napisao iz vlastitog iskustva. Vrlo jezovita priča koju nikad ne bi želio iskusiti... ("...prehitro sem se ostavil od flaše, zdaj imam v sobi mafijaše, eden skipi dim pištolo, drugi druzga z puško in macolo, trejti pa z mačeto igra se...".
O njegovim snažnim i posve jasnim tekstualnim porukama dovoljno govori to da se u svakoj pjesmi pretvara u vlastiti ego kojim je bio vođen tokom proteklih 20 godina. Sjajan i jednostavan album gdje Alex prikazuje sebe kao potpunog rockera sklonog svemu onome što je bilo u njegovom životu, a morati ćemo priznati i u mnogim našim. No, spram neobjavljenog "Presnojedi blues", ovo je nešto "tanje" izdanje bez obzira što sam autor smatra da je to vrhunac. Snimljen je također "at first take" za svega 7-8 sati 23.IX 2006.

Naslovi: 1. Boogie šanson (2006.), 2. Julka (1992.), 3. Natakar povej (1992.), 4. Blues padlega songa (2002.), 5. Sprehajam se po Britofu (2001.), 6. Zato, zato (2006.), 7. Samski dom (2006.), 8. Delirium tremens (2006.), 9. Stran leti (1999.), 10. Odkar vem za sebe (2006.)

Ocijena (1-10): 7

horvi // 05/07/2007

Share    

> portret [last wanz]

cover: BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

| 08/10/2017 | veda |

>> opširnije


cover: THE CURE: Finalni zvuk

THE CURE: Finalni zvuk

| 22/09/2016 | veda |

>> opširnije


cover: MORRISSEY - Da li ste znali…

MORRISSEY - Da li ste znali…

| 28/09/2015 | pedja |

>> opširnije


cover: Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

| 05/11/2014 | terapija |

>> opširnije


cover: Mark Lanegan - portretić

Mark Lanegan - portretić

| 15/10/2012 | edi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*