Dašak Etnoambijenta u Zagrebu. Prvi dan je bio kombinacija istarsko-afričko-keltskih napjeva. Za početak su nastupili Vruja, istarska šestorka koja izvodi stare tradicionalne istarske pjesme koristeći isto tako tradicionalne instrumente kojoj je ovo prva nastup u Zagrebu. Muzika im varira od plesnih baluna i valcera pa do sjetnih balada. Vokal im je kombinacija muškog i ženskog otpjevanog na onaj poznati istarski način. Posebno bih istaknuo pjevačicu Alenku koja u baladama (navodno ih ima samo tri u Istri) zvuči posebno uvjerljivo te cijeli bend u tim malo smirenijim pjesmama vuče na Afion. Bend zvuči uigrano i kompaktno te se nedostatak bubnjara uopće ne primjeti. Većina pjesama su vođene violinom i harmonikom, dok ostali egzotični instrumenti daju potrebnu dozu autentičnosti i prepoznatljivosti. Pjesme su im kombinacija istarskog, talijanskog i slovenskog dijalekta budući su i članovi benda porijeklom i kulturnom baštinom iz navedenih područja. Nakon razgibavanja uz polke, valcere i balune Vruje na red je došlo nešto sasvim drugačije, Baka beyond. Isprva bend osnovan od Britanaca Martina Cradicka i Su Hart još početkom devedesetih koji je samo pokušavao oponašati napjeve Baka naroda iz Kameruna da bi kasnije preuzeo različite stilove i glazbenike world muzike kako bi na kraju dobio tzv. melting pot gotovo svih poznatih world music pravaca. Kako to na kraju zvuči? Pa zamislite Clannad iz prve faze kako kako jamaju sa Tinariwen, Ritchie Blackmore (iz sadašnje faze, naravno) iz prikrajka stalno nabacuje neke solaže dok Loreena Mckennit daje vokalnu podršku. Bend se inače sastoji od već spomenutih Martina na gitari, Su na vokalu uz dodatak perkusionista, basista i još jedne pjevačice zadužene za afričke napjeve. Set lista im se sastojala od pjesama sa svih do sada objavljenih albuma dok je lakoća prelaska iz stila u stil jednostavno zapanjujuća. Na pozornici je najzanimljiviji bio gusar Martin koji je svojim keltskim solažama stalno kontrirao funky raspoloženoj ritam sekciji i time davao dozu mističnosti i psihodelije dok se Su sa iznimnom lakoćom iz konstantnog izvikivanja afričkih napjeva prebacivala u vokalno zahtjevne irske melodije nalik na već spomenutu Loreenu ili Enya, a bilo je tu i karipskih prizvuka. sve u svemu dobar prvi dan festivala. Drugi dan je karakterizirala drastična promjena zvuka i vremenskih prilika. Dok je prvi dan bilo sunčano pa je i muzika bila više-manje pozitivna i plesna, drugi dan je uglavnom bio obilježen olujom u Zagrebu koja se taman smirila prije početka nastupa pa su tako i izvođači bili više sjetnijeg usmjerenja. Bez obzira na otegotne okolnosti, publika je došla u zamjetno većem broju nego prijašnji dan. Započeli su Greekadelia, electro-etno duo iz Grčke, Kristi Stassinopoulou i Stathis Kalvyotis. Sviraju tradicionalne grčke pjesme koje se uglavnom svode na pripovjedanje priče. Muzika se može podijeliti u dvije skupine, električnu i akustičnu. Zajedničko im je da cijelokupni dojam nalikuje onome sa solo albuma Natache Atlas (električni dio sa albuma iz devedesetih nakon napuštanja Transglobal underground dok akustični na album Foretold in the Language of Dreams iz 2002.g.), pogotovo akustični dio koji se sastoji od minimalističke tihe pratnje Stathisa na instrumentu nalik mandolini sugestivnom pričanju priča Kristi. Električni dio ima dosta utjecaja trip-hopa Massive Attack-a i etno ambijentalnih projekata Rhysa Fulbera kao što su Conjure one. Jedini problem je bio što su pjesme bile na grčkom i usprkos objašnjenju Kristi svake pjesme prije njenog početka, onaj najbitniji, pripovjedački dio je većini ljudi u publici bio nerazumljiv pa je vokal imao isključivo instrumentalnu ulogu. Nakon grčkog mističnog iskustva na red su došle zvijezde večeri, Kries. Ne znam što bih napisao, a što već nije sto puta napisano o njima. Ovo je samo još jedna potvrda da su trenutno vjerojatno najbolji domaći bend uživo. Dok su prijašnji njihovi nastupi krenuli od polaganog prema bržem, u ovom slučaju su odmah udarili u glavu i cijeli koncert (osim uvoda i bisa) odradili u frenetičnom ritmu. Posebno je bila raspoložena ritam sekcija koja je stalno ubacivala neke solo minijature i uopće održavala koncert u petoj brzini. Fascinantno je još jednom vidjeti kako su od samog početka uspostavili odnos sa publikom koja ne samo da je znala sve tekstove na pamet već je točno znala kada treba što otpjevati, a kada biti tiho i pustiti Mojmira da odradi svoj šamanski ritual. Na kraju svega zaključak bi bio da je ovo bio uspješan festival (doduše, moglo je biti malo više publike prvi dan), makar bio samo svojevrsni spin off Solinskog festivala, nadam se da će sa vremenom rasti i postati jedan od bitnijih etno događaja u zagrebačkoj sve većoj koncertnoj ponudi.

tomislav // 24/05/2011