Kakav je to ska raspašoj bio! Sinove neznane majke treba poslušati uživo čak i ako vam se sviđa glazba koju izvode.

Za razliku od prethodna dva koncerta iz serijala "Poput djevice" (Jason Webley i Wolves in the Throne Room), za Figli di madre ignota sam već bio čuo prije no što sam se zaputio u Močvaru.

Predodžba koju sam imao o njima, temeljena na par pjesama koje sam čuo po tulumima i klubovima, maglovito ih je svrstavala u gypsy punk, u istu košaricu u kojoj trenutno kolo vodi Gogol Bordello.

Bio sam, priznajem, pomalo skeptičan i sumnjičav. Kad netko prtlja po tuđem glazbenom naslijeđu, a da pritom s njime nema izravno puno veze, to često ne završi baš dobro. A Figli su mi, na prvu ruku, zvučali kao da su pokupili ono najgore što se s balkanskih prostora može - turbofolk - i furaju ga zato što im je egzotičan.

Kako mi je drago što sam pogriješio. Oooo, da.

Figli su, naime, ska bend. Da, u tome što sviraju ima svega i svačeg. To je ćušpajz u kojem će se naći i pank, i ska, i, dub, i etno motivi, i pomalo funka, zeru diska i vjerojatno što god im se u nekom trenutku svidi, uključujući - da, da - i ponešto turbofolka.

No, džaba i dimije, i fesovi, i orijentalni ritmovi. Što god udrobili u čorbu, srž njihove glazbe ostaje ska, koji praše tako da bi mogli bez srama stati rame uz rame s velikanima tog žanra.

Ritmovi, kao i vibra koju odašilju, zarazni su i teško im je odoljeti. Publiku koja je u petak navečer pristojno popunila Močvaru nije trebalo posebno pozivati na sudjelovanje. Prostor pred binom bio je pun čim su krenuli s "Spaghetti Balkan". Ruke su bile u zraku, krenulo je pogo naguravanje, tko nije plesao bar je cupkao i urnebes je mogao početi.

Čudi me što na pozornicu nisu poletjele majce, grudnjaci, gaćice i slični odjevni predmeti. Jer, atmosfera se vrlo brzo usijala, onako kako to biva kad se spoje zbilja dobar bend i puno alkohola u svatovima, negdje iza dva ujutro, kad popuste kočnice i ne staje se do jutra.

To nipošto ne znači da su veseli Talijani jeftinjare. Naprotiv. Bili su stroj koji je dva sata i nešto sitno neumorno mljeo i lomio, s ogromnom energijom i uvijek prisutnom trunkom pankerskog prkosa.

Na trenutke su zvučali kao da Goran Bregović svira svoj noviji opus u ska izdanju, samo iskrenije i nepretenciozno. Na trenutke kao Gustafi, samo ni približno tako tezgaroški. Stalno su plesali na rubu, koketirajući s turbofolkštinom, ali ni u jednom trenutku nisu zastranili.

Ne vjerujem da je to slučajno. Ostavili su dojam ozbiljnog benda s puno svirki u prstima, koji svoje nastupe pažljivo priprema i promišlja, kako aranžmanski, tako i scenski, prepuštajući improvizaciji tek dijelove koji služe kao začin ili šlag na torti.

Najmoćniji su bili kad je kompletan instrumentalni dio benda (trombon, truba i sax/klarinet, bas, gitara i bubanj) pičio zajedno kao ritam sekcija, iako je gitarist imao nekoliko jako dobrih samostalnih trenutaka, naročito kad se dohvatio wah-waha.

Nije bilo važno što sviraju, niti što ih klinca ne razumijem. Bilo je to pročišćujuće i oslobađajuće iskustvo, zabava nakon koje sam se osjećao dobro i poželio još. Stoga mi nije bilo čudno što su se Sinci majke neznane tri puta vraćali na puni bis.

Kad dođu opet, eto me u prvim redovima.

siro // 13/12/2011

PS: * U serijalu pod zajedničkim nazivom "Poput djevice" opisivat ću dojmove i doživljaje s koncerata izvođača za koje nikad prije nisam čuo.