Američki je glazbenik pedesetak fanova počastio s večeri ispunjenom veselom i sjetnom glazbom s mirisom ceste i ulice

Da moram opisati Jasona Webleya u samo dvije riječi, rekao bih da je ulični svirač. Iako već neko vrijeme svira po klubovima, pa i manjim dvoranama, nije odmakao daleko od nastupa i pristupa karakterističnog za muzikante koji za kruh zarađuju derući đonovima pločnik i mameći svirkom prolaznike da ubace koju kunu (dolar, euro, funtu, rublju...) u šešir ispred njih.

Zvuči kao nešto loše, ali nije. U Webleyevom slučaju, to znači da mu je nastup ostao neposredan, s nizom jednostavnih kabaretskih štoseva namijenjenih ponajprije zabavljanju publike, pa tek potom umjetničkom izričaju. Pristupačan, simpatičan i otvoren lik, tip koji podjednako dobro može funkcionirati i na tulumu od desetak ljudi i u klubu pred njih par stotina.

Sam je stvorio ritmičku pratnju, udarajući glasno nogama o pozornicu (donekle na tragu starih delta bluesera), što se na trenutke pretapa u potmulo, gotovo vojničko stupanje.

U skoro svakoj pjesmi nastojao je potaći publiku na sudjelovanje, koristeći se svime što mu padne na pamet, spreman na zajebanciju na vlastiti račun, ali i na provokaciju upućenu slušateljima.

Posjetiteljima zagrebačkog koncerta je, tako, nakon što mu nije bilo dovoljno da ju podijeli na dva dijela i međusobno sukobi, rekao kako je publika u Beogradu večer prije bila bolja i glasnija.

Često bi zanemario mikrofon i obraćao se publici izravno s ruba pozornice.

Iz rukava je izvlačio šašave zabavljačke trikove, poput šešira koji nikako nije htio mirovati na njegovoj glavi, već je stalno šetao. Malo lijevo, malo desno, malo naprijed, malo nazad, malo niz ruku po harmonici, pa malo na pod...

Nije vrhunski svirač, ali za to što radi nije ni presudno bitno da rastura instrumente. U Tvornici je naizmjence koristio gitaru i harmoniku, vozeći slalom između autorskih pjesama i urnebesnih mini-obrada hitova iz '70-tih, '80-tih i '90-tih godina prošlog stoljeća.

Što po vlastitom izboru, što po narudžbama iz publike koje su počele stizati nakon što je zatražio "još pjesama iz '80-tih koje mogu biti uništene harmonikom". Zaredale su "Spin Me Around" Dead Or Alive, "Wake Me Up Before You Go-Go" Whama, "Big In Japan" Alphavillea i još par sličnih naslova.

Zanimljivo, "Rain Dogs" Toma Waitsa nije znao (ili nije htio) odsvirati. No, zato je otprašio obradu "God Save The Queen" koja bi se svidjela i Pistolsima.

Njegove su pjesme mahom pomalo sjetne. Mirišu na cestu, zabačene ulice koje kriju male mračne i zadimljene barove. Priče iz svijeta izvan zahvata srednje struje. Melankolične himne o obično-neobičnim ljudima.

Ima ponešto dodirnih točaka s Gogol Bordellom, ali zvukom i izvedbom je puno bliži Tomu Waitsu. I Ircima u tradicionalnom izdanju.

Prilično je forsirao pjesmu "Hockey Star" (koliko sam shvatio, tematski nalik "Vaterpolistu" Lačnog Franza), iako u repertoaru ima jačih aduta. Puno su mi bolje sjele "Not A Step We Can Take" i "Almost Time To Go".

Dođe li opet u Hrvatsku, svakako ću ga otići ponovno poslušati. Nadam se da će se organizatori idući put sjetiti u paketu pozvati i Amandu Palmer...

siro // 18/10/2011

PS: * U serijalu pod zajedničkim nazivom "Poput djevice" opisivat ću dojmove i doživljaje s koncerata izvođača za koje nikad prije nisam čuo.