Žestoko nabrijan garažni rock, s puno gnjeva i tjeskobe, odsviran sa srcem ostavljenim na pozornici. E, to su Gatuzo! Zašto, o zašto ovi momci nisu zvijezde?

Došao je, eto, red i na domaći bend. Za Gatuzo sam puno puta čuo, ali sve dosad nisam ih slušao, ni studijski, niti uživo. Iako su koncertno aktivni već kojih osam godina, nekako smo se uspjeli redovno mimoilaziti.

Šteta. Sudeći po svirci u Tvornici, puno sam propustio. Kao i svi koji ih nisu došli slušati. Za 30 kuna mogli ste čuti jedan od trenutno najboljih domaćih bendova.

Damir Trkulja i Goran Martinjak - na način usporediv s The White Stripes, The Black Keys, Partibrejkersima i Majkama - deru žestok, ogoljen, ostrašćen blues/rock. Čine to iskreno i beskompromisno, silinom koju je teško ignorirati ili pred njom ostati ravnodušan ako iole volite tu vrstu glazbe.

Mjuza je to koja trese kao struja i udara kao cunami. U njoj ima energije i uzbudljive vibre ranih novovalnih bendova, oporosti razbijačkog bluesa kako ga svira Johnny Winter, hendrixovske gitarističke mikrofonične buke i vriske, pa donekle čak i haluciogenih psihodeličnih poigravanja u stilu The Doorsa.

Martinjakov bubanj, oštar i precizan, udara u glavu poput malja, iako zna i omekšati ruku kad je potrebno. Bio mu je rođendan, pa je nažicao pivo od publike. Stigla je ne jedna, već bar četiri runde.

Trkulja, pak, ne komplicira puno s gitarom. Svira minimalistički, oslanjajući se uglavnom na glasnoću i riffove, ali zato iz instrumenta i sebe cijedi sve što se iscijediti da, ne štedeći se, do zadnje kapi. Samo sam čekao kad će žice početi pucati.

Kroz tekstove se izmjenjuju osobne ispovijesti i priče s ulice, obojene teškim bojama gnjeva i tjeskobe. Trkulja bi trebao poraditi na tehnici pjevanja. Za vodeći vokal, čak i u ovom žanru, ovo što sad radi je jedva dovoljno. Manjak nadoknađuje angažmanom i energijom, no vjerujem da može zvučati još i bolje.

Iako sjajno funkcioniraju kao dvojac, Gatuzu bi dobro došao basist poput Miše Hrnjaka (Azra) ili pokojnog Bojana Pečara (EKV), netko tko bi podebljavao zvuk, ostavljajući Trkulji prostora za gitarističke dionice u višem registru, ali i parirajući i kontrirajući mu povremeno melodijski.

No, to su pojedinosti, ne presudno bitne. Sat i po odlične, iskrene svirke bilo je više nego dovoljno za ponedjeljak navečer.

siro // 14/03/2012

PS: U serijalu pod zajedničkim nazivom "Poput djevice" opisivat ću dojmove i doživljaje s koncerata izvođača za koje nikad prije nisam čuo. Dosad sam pisao o:
Figli di madre ignota
Wolves In The Throne Room + Wolvserpent
Jason Webley.