Bio bi to tek jedan od klasičnih predinovskih nastupa da se slovenski kantautor nije - drsko, u stilu Johnnyja Casha - uhvatio u koštac s ogromnim izazovom.

Naime, "Tragovi u sjeti" - album koji su Zoran Predin i Matija Dedić po prvi put koncertno promovirali u Gavelli - na prvi pogled i slušanje može lako zavarati. Djeluje kao ugodan nostalgično-melankolični povratak u bolju prošlost, u pomalo elitističkom stilu. Ništa neobično, ništa što bi značajno odskakalo od onog na što nas je nekadašnji frontmen Lačnog Franza navikao.

Sve dok ne shvatite da se ta zbirka krije i nešto neočekivano.

Nije stvar u Dedićevim minimalističkim jazzy aranžmanima i izvedbi, iako treba reći da je na albumu posao majstorski odradio, dodajući nerijetko pjesmama sasvim drugu dimenziju, boju i ton. A i dojam koji je ostavio uživo bio je jako, jako dobar.

Ne, posrijedi je nešto drugo. Svjesno ili ne, Predin se prihvatio ne samo obrade nekih od najpoznatijih pjesama, već i reinterpretacije nekih od najboljih pjevača bivše nam države. Oliver Dragojević je do danas snimio brdo pjesama po kojima ćemo ga pamtiti, ali samo je jedna neodvojiva od njegova lika i djela - "Galeb i ja" Zdenka Runjića. "Magla" je jedna od zaštitnih znakova Josipe Lisac, "Ti si mi u krvi" Zdravka Čolića (zajedno sa "Stanicom Podlugovi"), "Jesen u meni" Akija Rahimovskog (kao i Parnog valjka), a "Što te nema" je vanvremenskom učinila Jadranka Stojaković.

Mjera dobre obrade je, između ostalog, i to koliko onaj koji obrađuje izvornik učini "svojim". Primjerice, to su napravili Johnny Cash s "Personal Jesus", "Hurt" i "One", 10000 Maniacs s "Because the Night", Jeff Buckley s "Hallelujah"...

Nitko dosad, koliko mi je poznato, nije snimio i objavio poštenu obradu niti jedne od pjesama koje su Predin i Dedić mlađi nanizali na jednom jedinom albumu. Mnogi su pokušavali, uključujući i Branimira Johnnyja Štulića, no rezultat bi u pravilu podbacio u odnosu na original. Njih dvojica ne samo što su ih snimili, već ih izvode i uživo. Za to, bogme, treba imati muda.

Jesu li u tome bili uspješan? Ukratko, jesu.

Pojavili su se na sceni u 20:45. Obojica odjeveni u tamne boje, djelovali su pomalo poput majstora i učenika Sitha iz "Ratova zvijezda". Dedić mlađi nonšalantno je prebacio sako preko klavira i koncert je mogao početi.

Odsvirali su pred gotovo potpuno popunjenom Gavellom kompletan album "Tragovi u sjeti", plus nekoliko nezaobilaznih Predinovih standarda, poput "Naj ti poljub nariše usnice", "Čakaj me" i "Pridi k meni".

U repertoar je uključen i "Vilenjak", izvorno napisan u spomen na Zoranova oca, no ovog puta posvećen prijateljima koji više nisu tu - Darku Glavanu, Draženu Vrdoljaku, Bošku Petroviću i Iztoku Pucu. Zazvučao je dirljivo i bolno, kako samo i može kad iza drage osobe ostane ništa drugo do sjećanja i pjesme.

Kako to običava činiti, Predin je stanke između pjesama popunjavao pričom, mahom šaljivim i(li) sjetnim anegdotama (stvarnim i izmišljenim) o tome kako je neka pjesma nastala te vicevima na vlastiti i tuđi račun. Vješto ih je koristio kao protutežu - kako koncert, opterećen uglavnom dosta žalobnim materijalom, ne bi previše odskliznuo u čemer, tugu i jad - ili kako bi naglasio emotivni naboj neke od njih.

Tako je došao do apsolutnog glazbenog i emotivnog vrhunca večeri. Najavivši ga kao "jednu od najljepših balada o slobodi", Predin se upustio u jednu od najdojmljivijih izvedbi "Galeba" ikad.

Tu sam pjesmu čuo, svirao i pjevao na desetke puta. Svejedno, nisam si mogao pomoći. Njih su dvojica bili tako sugestivni i potresni, tako vraški dobri, da sam tek krajnjim naporom uspio suspregnuti suze. Da je još samo malo pustio glas, Predinu bi malo nedostajalo da stane rame uz rame s Oliverom. Vjerujem da bi im i sam Runjić skinuo kapu, da je još s nama.

Slično je bilo, iako ne s toliko jakim nabojem, i s "Maglom" te "Ti si mi u krvi". Prva je sjela savršeno, zvučeći kao da je pisana za Predina. Osjetivši da je nešto fino kliknulo, publika se samoinicijativno potiho pridružila pjevanjem u refrenu. Drugoj su, pak, podarili patinu iskustva i mrvicu oporosti koje u originalu nema.

U "Što te nema" plesali su između zaigranosti i duboke sjete. Nije tako uspjela kao prethodno spomenute, ali nije bila ni loša. Tijekom "Jeseni u meni" Predin se malo spetljao sa stihovima, no publika mu to nije zamjerila. Dapače, pomogla je, ponijevši ga dalje.

Bio je standardno dobar u izvedbi vlastitih pjesama. Nije bilo većih iznenađenja, osim što je "Pridi k meni" dobila potpuno hrvatski tekst i osminski ritam. Više mi se sviđa u originalu, ali dobro sad. Štos nije loš.

Ostale pjesme nisu ostavile tako jak dojam, ali ga nisu ni bitno pokvarile. Bilo je tu i tamo manjih tehničkih nedorađenosti, što i nije čudno za prvi koncert turneje.

Dedić mlađi cijelo vrijeme je bio nenametljiv, služeći više kao kulisa, a manje izbijajući u prvi plan. Zato nije bio ništa manje virtuozan. Povremeno bi se upustio u blues i jazz pasaže, provukao pokoju pjesmu kroz neočekivane ritmičke obrasce i pojačavao dramatičnost oštrim odrješitim dionicama.

Sve skupa, bilo je to dva sata odlične, emotivne, gorko-slatkom melankolijom natopljene svirke. Tko god je izdvojio nemalih 200 kuna za ulaznicu, vjerujem da nije požalio. Dečki, dođite nam opet.

siro // 22/12/2011