Prvo pošteno metal zagrijavanje u ovoj godini. Zamišljeno kao svetkovina stoner i sličnog rocka, večer je ispala iznenađujuće raznolika. Za početak su nastupili Umor koji su nas svojim dugim, psihodeličnim i snolikim zvučnim formama stvarajući neke davno nestale krajolike uspješno prevezli iz obične hladne subote na mjesto gdje caruju samo prirodne sile. Leteći na nedavno objavljenom i besplatnom albumu Pralayaah odsvirali su jedno 45 minuta stalno mjenjajuće i razvijajuće, ali prije svega spore muzike. U skladu s tim, bend nije bio baš fizički aktivan (a možda i zato što su svirali na podu). Nedostatak fizičke aktivnosti nadoknadili su sviračkom uigranošću i vokalnom uvjerljivošću (ponekad je malo vukao na Morrisona i Astbury-ja, pogotovo kod zavijajućih djelova). Pjesme im se inače sastoje od više dijelova na način da otpočnu sa sporijim uvodom da bi završili sa glasnim i agresivnim završetkom. Srećom, nisu se držali integralnih i predugačkih verzija sa studijskih albuma već su ih malo pocijepali kako bi zvučale što bolje uživo. U navedenom su uspjeli u potpunosti čime su prikupili dosta velik broj ljudi i zaokupili im pažnju. Nakon njih su nastupili meni potpuno nepoznati Killed a fox. Već sama činjenica da su nastupili na pozornici, ne na podu kao Umor je trebala biti dovoljan pokazatelj kvalitete benda. Kasnije sam doznao da su tu još od 2006.g. te da imaju album Flourescence iz 2009.g. Iako su formalno predstavljeni kao stoner metal, ono što sviraju teško se može kategorizirati bilo kako drukčije nego alternativni metal. Njihova visoko-oktanska sinteza gotovo svega onog što je dobro u metalu najbližeg srodnika bi našla u Tool-u, pogotovo zadnjem malo progresivnijem albumu, makar je to čisto orijentaciono. Svirački vladaju svim žanrovima, prijelazima između istih još bolje, a pjevač svojim glasovnim sposobnostima i kretanjem na pozornici konstantno drži pažnju. Definitivno najugodnije iznenađenje večeri. Nakon par minuta uštimavanja, napokon su izašli dugo očekivani Orange goblin. Osnovani još tamo 1995.g., zajedno sa Electric wizard su bili okosnica britanske stoner-doom scene. Dok su Electric wizard otputovali u Lovecraft-om inspirirane metal vode, Orange goblin su ostali vjerni svojim biker-sci-fi korijenima iako su tokom karijere imali i par više-manje uspješnih punk, hardcore i doom-metal eksperimenata, pogotovo na zadnja tri albuma. Na ovoj turneji promoviraju novi album A Eulogy for the Damned koji će izaći u veljači. Već u prvih par minuta svirke postalo je bolno očito kako se radi o opako precijenjenom i prosječnom bendu kakvog i skoro svakoj europskoj zemlji ima barem dvadesetak. Većina slave i kulta proizlazi iz činjenice da su bili prvi i da još uvijek traju. Svaka pjesma im zvuči kao varijacija jedna te iste teme vođena rifovima koje su svi već sto puta čuli. Nedostatak originalnosti i raznolikosti nadoknađuju sirovom energijom i nepobitnom činjenicom da ovakav tip muzike teško može zastarjeti. Dominirajuća figura glazbeno je gitarist Joe Hoare koji vojskom stoner rifova koji se nisu mijenjali još od Blues for the red sun jednostavno osvaja melje sve pred sobom. Druga bitna figura je naravno frontmen Ben Ward koji je bez stanke komunicirao sa publikom i stalno ju animirao. Svirka je odrađena gotovo bez prekida između pjesama čime je Joe-ova virtuoznost jednostavnosti još više došla do izraza. Neočekivano pun Željezničar je gotovo cijelo vrijeme bio u deliriju, bilo je i stagedive-anja, poganja i ostalog folklora koji inače prati ovakve događaje. Najbolje reakcije su očekivano bile na pjesme sa prva tri albuma, npr. Aquatic Fanatic i The Man Who Invented Time. Uglavnom, možda ne toliko dobar bend kako se želi prikazati, ali svjestan svojih nedostataka i ograničenja nadoknađuje isto iskustvom i karizmom što ga čini idealnim donositeljem iskonske i najčišće r'n'r zabave na koju nitko tko voli glasnu i agresivnu muziku, iako ne posjeduje neku dubinu, ne može ostati potpuno imun.

tomislav // 18/01/2012

> vidi sve fotke // see all photos