Bosonogi japanski majstori vodili su nas od cirkusa do kazališta, od vojničke discipline do tribalističke grmljavine kojom odjekuje ritualno i božansko.

Na prste ruke mogu nabrojati svirke na kojima mi je vrijeme tako brzo proletjelo kao na zagrebačkom nastupu deseteročlanog japanskog bubnjarskog sastava.

I sad, nakon prespavane noći, čini mi se kao da sam tek par puta trepnuo, a oni su već izlazili pred oduševljenu publiku koja ih na nogama treći put pljeskom i ovacijama zove na naklon i nastavak svirke.

Što reći o koncertu kojem je jedina mana bila to što je prekratko trajao? Iako, čak ni to nije ozbiljna zamjerka - Japanci su junački otpičili tehnički i kondicijski zahtjevan set od sedamdesetak minuta, plus dva bisa.

Podarili su nam koncert u kojem se ritam vrlo brzo pretopio u priču, obojenu zaigranošću i humorom, ispričanu jezikom razumljivim svima kojima srce bije u grudima.

Bosonogi majstori vodili su nas - potmulim tutnjem bubnjeva, mjedenim cikom činela, melankoličnim tonovima žica - od cirkusa do kazališta, od vojničke discipline do tribalističke grmljavine kojom odjekuje ritualno i božansko.

I to bez trunka pretencioznosti ili potrebe za umatanjem u mistiku mita. Za pretvaranjem da je riječ o nečemu većem od života, umjesto o pukoj radosti stvaranja i izvođenja.

Svojom su nas svirkom nasmijali i razgalili. Zadivili virtuoznošću, lakoćom kojom upliću i usklađuju složene ritmičke obrasce, vežući u koreografiju glumu, geg, akrobatiku i melodiju, u svakom trenutku savršeno usklađeni. Na minimalistički uređenoj pozornici, praćeni diskretnim, ali majstorski osmišljenom i izvedenom rasvjetom.

Na kraju trećeg naklona jedan od tih bubnjarskih klauna (u najboljem smislu te riječi) rekao nam je (s jakim japanskim naglaskom): "Viiiidiiimoooo seee."

O, da, majstore. Vidimo se. Kad god dođete, računajte na mene.

siro // 28/02/2012