Možda i najpoznatiji domaći duo, Gatuzo, više je od deset godina na našoj sceni. Krajem prošle godine izbacili su svoj posljednji album, Megalomania. Izlasku albuma prethodio je izlazak Šilje iz Majki i prepucavanje između njega i Bareta. Situacija se smirila taman pred izlazak ovog albuma, kad je Šiljo pozvao Bareta da snime duet "Povrijedili smo jedno drugo". Gatuzo si je tim potezom osigurao besplatnu reklamu, a u međuvremenu je izašao i spot kao predigra albumu.

Prvi dojam koji sam u svojoj glavi stvorio slušajući Megalomaniu nije mi donio potreban klik. Štoviše, pustio sam da album odleži par mjeseci. Mislio sam da ću tad možda biti bolje raspoložen ili će mi album odjednom servirati potrebnu dozu inspiracije da ispišem ovaj tekst. Cijenim ono što Gatuzo rade, ali smjer u kojem ovaj duo ide nije ono što sam, slušavši ih nekad, očekivao. Jesu li razlog tome samo osrednji tekstovi ili je problem u njihovoj dikciji ili čak i interpretaciji, nisam siguran. Ali nešto kroz cijeli album mi nije kako treba.

Paralela koja mi je prolazila pri slušanju "Bolje ti je bez mene" ima mi ugođaj usporediv s grupom U Škripcu. Šiljin dublji vokal i melodija koja ima taj jedan pop prizvuk glavni je razlog tome. Uspoređivati te dvije grupe je besmisleno, ali za razliku od Beograđana koji su uvijek imali pop melodiju, Gatuzo ni sam ne zna gdje pripada. Album je poprilično mekan, fali uvjerljivosti instrumenata i s te strane uvrstio bih ga više nekoj nedefiniranoj alternativnoj pop struji. Još jedan od razloga koji ih vuku ka popu su tekstovi ljubavne tematike koji nemaju potrebnu oštricu.



Najočitiji primjer je najveći hit albuma i u uvodu teksta spomenuti sladunjavi duet "Povrijedili smo jedno drugo" gdje dva odrasla muškarca plaču jedan drugom na ramenu. Slično je i s "Ne, ne, ne" i već bezbroj puta ispričanoj priči o tužnoj ljubavnoj vezi u kojoj cura ostavlja dečka koji je u nju zaljubljen do ušiju. "Ne boli" je nastavak te tužne ljubavne priče u kojoj je glavni lik prebolio prekid i kako sam kaže, sad ga više nista ne boli. Glazba koja nam je servirana nema potrebnu dozu energije, gitarama fali alternativnog prizvuka i onaj jedan ton koji cijelo vrijeme malo bježi i daje pravi druk pjesmi. Goranovo bubnjanje se uklopilo u takvu atmosferu u kojoj je sve previše skulirano. Stihovima često fali poneki slog pa se nerijetko čuje da glavni vokal mora naglašavati određene slogove da popuni glazbeni ugođaj. A previše ooo ilii aaa navodi na nešto što ne spada glazbenom krugu kojem Gatuzo pripada. Tekstovi se također ne uklapaju u glazbenu pozadinu, gdje se stvara dojam da je jedno nastalo neovisno o drugom, pa se išlo uskladiti koji tekst se najbolje može posložiti u određenu glazbenu strukturu. Recimo da pokušavate nabiti glavu na tijelo različite lutke, gdje tražite koju glavu i tijelo možete najbolje iskombinirati da se najmanje dobije privid da to nije stiglo od dvije različite lutke. Kako album odmiče, potpisujem da je puno jači drugi dio albuma, gdje je duo ljući i grize kako treba. Pjesme "Ja plešem bolje od tebe", "U mojoj glavi" i funky komad "Bit će lom" su pjesme koje nose album. Možda se kroz kroz sve što sam iznad ovog reda napisao stječe dojam da mi Megalomania nije nešto najbolje sjela. Prava je istina da niti sam ne znam koliko. Ako bih album rezimirao kao zaljubljenik u kisele jabuke, ovim albumom kao da sam zagrizao u jabuku s u kojoj njena slatkoća lagano kvari okus u ustima. Bar za razliku od studija, uživo ispoliranosti i slatkoće kojom album obiluje nema i ostaje iskonska kiselost i energičnost na čijim temeljima su Gatuzo i izgradili svoje ime.

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 14/04/2015