home > koncert > MEPHISTO'S REQUIEM, APEX, RAPID STRIKE, 30.III 2012., MMC Črnomerec, Zagreb

kontakt | search |

MEPHISTO'S REQUIEM, APEX, RAPID STRIKE, 30.III 2012., MMC Črnomerec, Zagreb

Večer ovog petka u MMC Črnomercu nije mnogo obećavala što se tiče posjete jer se paralelno u Boogaloo održavao izbor za nastup na Metalfest i Metalcamp festivalu pa je sva metalna horda preskočila ova tri benda. U klubu jedva da je bilo 25-30 ljudi i šta ćeš sad... A bendovi su, ne mora se niti spominjati, bili željni svirke i dokazivanja.
[ apex ]

apex   © horvi

Nešto prije 22h prvi su svirku započeli zagrebački APEX. To je mladi peteročlani sastav koji djeluje oko 2 godine od kojih je meni jedino poznat bubnjar iz benda New Level, dok su ostala četiri momka, koliko sam informiran, ovdje po prvi puta u nekom bendu. Ali dečki zato praše vrlo opaki hardcore metal, izveli su i nekoliko obrada (između ostalih Killswitch Engage), vokal na engleskom im izvlači priličnu sirovu grubost na površinu, a tempovi su im relativno umjereni sa groovačinom od naboja. Pjesme su im podosta melodične, imaju i nekih metalcore elemenata sa čestim breakovima, te su ostavili vrlo dobar dojam s poprilično suvremenim stilskim obrascem.
[ MEPHISTO'S REQUIEM ]

MEPHISTO'S REQUIEM   © horvi

Bend zbog kojeg sam se večeras odvažio doći su također zagrebački
MEPHISTO'S REQUIEM koji su napravili strašan preporod genetički spojivši nekoliko različitih, pa čak i nespojivih stilova u jednu vrlo čudnu i olovno tešku glazbu za slušanje. To je vrlo slično onom šoku kada ste po prvi puta u životu slušali rane albume Swansa mada su po zvuku Mephisto's Requiem kudikamo žešći. Osnovno, oni jesu metal, ali ne baš za svakoga što se lijepo uočilo prilikom njihovog skoro jednosatnog koncerta. Ljudi su izašli van, a nas je ostalo skupa s osobljem jedva desetak jer to što oni sviraju nikako nije ona zabava od headbanginga i ludiranja.

Njihova glazba napada osjetilni sistem i sugerira na neke suprotnosti i kontradikcije s kojima se baš i ne možemo naći kao svoj na svome. Opasna je i vrlo teška za pošiziti i baš je u tome draž i čar njihovog izraza koji je posve netipičan jer je poseban i unikatan. Momci rade svoju glazbu ne osvrćući se na nekakve idole, uzore i žanrove, a točno definirati šta je to, vrlo je teško. Usudio bih se reći da ovako nešto ne postoji, a ako postoji, još uvijek nije evidentirano i općeprihvaćeno kao stil. Osjeća se da su pronašli neku čarobnu formulu i da neprekidno rade na idejama i novinama, no opet, teško da bi se ovo moglo svrstati u avangardu metala jer za to pak trebaju neke drugačije predispozicije koje uvjetuju eksperimenti i istraživački pristup, kako prema zvuku, tako i prema svjetonazoru.

Bitna karakteristika njihovog stila i zvuka jest da je abnormalno težak kao da nosite na leđima teret kojeg se ne možete osloboditi i pritišće vas sve dok ne pokleknete, a zbog takvog pristupa, ovaj bend će vrlo teško u lokalnim okvirima pridobiti veći auditorij. Oni su ustvari mali bend koji radi veliku stvar u internacionalnim razmjerima i za njihov proboj trebati će znatno više analiza i komentara zašto, zbog čega i na koji način u principu prihvatiti to što rade.
[ MEPHISTO'S REQUIEM ]

MEPHISTO'S REQUIEM   © horvi

Izveli su 9 pjesama koje su potpuno različite, a jedino što ih povezuje jest taj olovno težak i sumoran osjećaj kojeg svaljuju na slušatelja. U uvodu prve skladbe "Intro - system check/ Jigsaw" emitirali su samplirani govor s elektronskim efektima dok je u glazbenom pogledu izvršena fuzija industriala i blacka sa spuštenim gitarskim štimom uz podosta breakova i dvoglasnim pjevanjem.

Basist i frontmen Tomislav (ili kako se naziva Mephisto) ima grleno duboki, grubi i mračni vokal između growla i urlika razdražene zvijeri koja čeka da napadne, a tokom koncerta mu glas niti jednom nije padao u neke oscilacije što je fascinantno za primijetiti. Ne znam da se ovakvom intonacijom čovjek može u nekom klasičnom, da ne kažem pjevanju ili govoru, služiti dulje od par minuta. Popucale bi mu glasnice, no njemu je to izgleda najmanji problem kao popiti čašu vode. Gitaristi Štef i Bedenko osim što izmjenjuju te vrlo mračne i teške riffove skladno ukomponirane u skladbe, neprekidno filaju čudnovate psihodelične solaže mnogo polažući pažnje na neprekidan rad u intervalima. To su uglavnom vrlo sirovi riffovi s pomoću kojih razvijaju daljni kontekst i dramatiku aranžmana, dok je bubnjar Zlajo opet jedna svoja priča za sebe. Naravno, osim što održava onaj osnovni, uglavnom vrlo plesni 1/1 takt, njegovi koncizni prelazi se gotovo doimaju kao efekti ritam-mašine.

Aranžmani pjesama im nadebelo variraju; neke skladbe se čine kao da su satkane od vrlo jednostavnog kostura uvod-strofa-refren-solo, no upravo kada dođe taj solo, tu znaju odlutati u sasvim neočekivanom smjeru katkad potpuno promjenivši narav kompozicije. Tako su u drugoj skladbi "Collector" svoj plesni tempo odveli u potpunu raspoljotku opasno nabrusivši zvuk, dok su primjerice u "Demonstration of sorrow" priuštili posve kompleksan pristup s nekoliko različitih kompozitorskih nivoa. Uvodni dio je urnebesan, pa slijedi iznenađujuće čisti gitarski staccato u gothic stilu kojeg razvijaju u opako mračnu psihodeliju s velikom dozom hitoidnosti. Baladičniji uvod imala je "Sulphuric landscape" koji je pretvoren u taj olovno težak 1/1 tempo kome su pridodali ponešto gitarističkih eksperimenata, te su čitavu kompoziciju odveli opet u neku sasvim drugačiju dimenziju. Nekako najoriginalnije su mi se činile tri posljednje pjesme "Puritania + sample" djelomično zbog toga što je bila vrlo kratka i imala stanovite karakteristike industriala pojačanog sa uvodnim samplovima, potom "Six names within" koja je počela u urnebesnom tempu, otišla u sirovi black gotovo poput Bathory izmješan sa starim thrashom s najboljom solo dionicom u kojoj su se čuli i neki vokalni samplovi. Kao zvanično posljednja bila je "Shuma" sa veoma atmosferičnim uvodom koji se dinamički razvija poput kraut/shoegaze-rocka na metal način i završava u dubokoj psihodeliji.

Nisam spomenuo da Tomislav zna koristiti i neke čudnovate efekte na basu koji zvuče poput syntha tako da vas nemalo iznenadi kada u nekoj pjesmi čujete nešto što ne bi ste očekivali. Naravno, ako vas uspiju pridobiti uz svu tu tonama obavijenu težinu, a naposljetku, tu su i tekstovi koji pridodaju još poneku gromadu tereta sa svojim socijalnim i angažiranim temama o borbi za osnovna ljudska prava marginaliziranog pojedinca.

Za kraj, nas desetak i još koji kusur, uspjeli smo ih pozvati na bis i tada su pokazali jedno sasvim drugačije lice - zabavno i neformalno. Tomislav je skinuo bas gitaru i pretvorio se u frontmena, te su izveli još dvije ili tri pjesme koje su imale hardcore nabijene tempove i znatno su odudarale od njihovih standarda, a to je primijetila i publika koja je odmah došla u klub i odvalila se kao da je s njima razvaljivala cijelu svirku. Međutim, taj set nije imao onu draž originalnosti, već je djelovao kao sasvim prosječna i ne osobito inventivna kolekcija benda.
[ rapid strike ]

rapid strike   © horvi

Nešto posve drugačije od Mephista pokazali su splitski
RAPID STRIKE, a to je ona glazba koja je svima odgovarala jer je klasična, zabavna i prepoznatljiva metal partijana sa puno starinskog thrasha i elemenata NWOTBHM. Bend čine dvije vrlo mlade djevojke - pjevačica Maria Tangar i basistica Jelena Milanović, te dva starija momka koji su alfa i omega - Hrvoje Madiraca (gitara) i Duje Pelaić (bubnjevi). Imaju objavljeni album "God Take Me To Hell" (2011) za beogradsku etiketu One Records, a sa njega su večeras izveli 6 autorskih pjesama - "Soul seducer", "Skies will burn", "God take me to hell", "Sniper", "Trail of blood" i "Tomb of pain". Taj materijal su izveli u prilično kompleksnim aranžmanima koji čak dosežu i neke progressive konotacije, no u principu riječ je o klasičnom i nabrušenom thrashu s mnogo melodija i gitarskih solaža. Djevojka na vokalu poprilično vrišti, a kao dokaz njezinog moćnog performansa bilo je čak 5 obrada kojima nitko nije mogao odoljeti.

Kad su na samom početku izveli "Creeping death" od Metallice, svi su odmah skočili do nebesa i nije bilo nikakve šanse da se ovaj tulum pretvori u propast. Tu su još nanizali dvije obrade Kreatora ("Phobia" i "Riot of violence"), te dva velika iznenađenja - Ozzyijevu "Bark at the moon" i prastari klasik Deep Purple "Mistreated" kojeg je u originalu davnih 70-ih pjevao David Coverdale. Kao bend su se pokazali izuzetno atraktivni i prije svega zabavni, sve im je štimalo poput 'urice', te im svaka čast na ovim prevaljenim kilometrima i uloženom trudu svirke koja je trajala punih sat vremena.

I kako to onda biva, tulum se rastegao do ranih jutarnjih sati s puno priče jer je slijedilo subotnje jutro koje nije iziskivalo nikakav odlazak na posao. Za kraj, samo informacija da Mephisto's Requiem ove subote, 7.IV sviraju u Močvari (sa Wecreate, upad 15 kn), pa ih svi vi željni nečeg istinski novog na našoj sceni možete čuti i vidjeti. Kažem, mračni su i teški, zato se pripremite na nešto posve specijalno i drugačije.

horvi // 03/04/2012

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Koridor, DDR @ Močvara, Zagreb, 15/11/2021

Koridor, DDR @ Močvara, Zagreb, 15/11/2021

| 21/11/2021 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Vatrogasci @ Boogaloo, Zagreb, 13/11/2021

Vatrogasci @ Boogaloo, Zagreb, 13/11/2021

| 14/11/2021 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: TONY & GUY, 28/10/2021, KCM, Zagreb

TONY & GUY, 28/10/2021, KCM, Zagreb

| 09/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: ABERGAZ, 19/10/2021, Močvara, Zagreb

ABERGAZ, 19/10/2021, Močvara, Zagreb

| 23/10/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: VLATKO KLARIĆ, 15/09/2021, Močvara, Zagreb

VLATKO KLARIĆ, 15/09/2021, Močvara, Zagreb

| 18/09/2021 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*