Predzadnji dan festivala vratila se vrućina i ljetne temperature, pa je dnevni obilazak stejdževa postao zahtjevan zadatak, pogotovo jer su dva glavna stejdža udaljena dobrih deset-petnaest minuta hoda po užarenom suncu. Stoga smo dan proveli uglavnom na glavnom Space stejdžu s povremenim obilaskom malog UK Weekender stejdža. Za razliku od dan prije rano poslije podne Sunce je nesmiljeno pržilo, a hlada nigdje, što je utjecalo i na posjećenost pred glavnim stejdžom. Oni koji su se i odlučili pogledati We were promised jetpacks, obilato su iskorištavali šmrkove postavljene u festivalskom krugu i tražili rashlađenje protrčavajući kroz njihov mlaz. We were promised jetpacks su nastupali i na Terraneo festivalu, gdje su mi bili jedan od dražih nastupa. Nešto skraćeni set u odnosu na terraneovski momci su odradili s jednakim žarom, a i publike se skupilo u pristojnom broju da ih bodreći podrži. Najbolje prihvaćena bila je "Quiet little voices", dok je emotivni i svirački vrhunac nastupa meni bila slojevita "Sore Thumb", sa svojim sporo razvijajućim instrumentalnim uvodom. Iako sam izgubio efekt prvog susreta, odgledao sam ih u jednom dahu. Čak manje publike nego WWPJ imali su Dry The River, a i ta koja je bila tamo većinom se zabavljala vodenim rekvizitima poput pištolja i lopti na napuhivanje. I Dry the river su bili ovo ljeto u Hrvatskoj, a s obzirom da sam taj nastup na Inmusicu propustio, veselio sam im se ovdje. I nisu me razočarali. Post rock sonična buka kao nadogradnja na pastoralne folk melodije legli su sasvim dobro po ovoj vrućini. Čak su i svojim outfitom naglasili razne utjecaje i spojeve u glazbi koju sviraju, pa je pjevač nosio Paul Simona, dok je bubnjar predan Danzigu. Iako se falseto glasić pjevača u takvoj kombinaciji povremeno gubio, cijeli nastup bio je vrlo ugodno iskustvo. Pogotovo kad pronađeš kakav tračak hladovine pod ogradom i izvališ se u prašinu. The Subways su već nastupali na Frequencyu prije tri godine i znali prodrmati tada pokislu publiku, pa na ovih 30 i kusur stupnjeva bez muke stvaraju pravu festivalsku atmosferu. Iskustvo s velikih britanskih stejdževa i ovdje im koristi, pa njihove melodične pankoidne stvari potiču i prvi mosh pit danas. Cijelo vrijeme pokreću publiku na skakanje i divljanje, a kad imaš stvar koja je zove "It's a party" moraš biti veliki bezveznjak da party i ne razvališ. Iskoristivši je kao zadnju stvar za usijanje atmosfere do kraja, gitarist i pjevač se s oduševljenjem bacio u crowd surfing, te je završio u oblaku prašine koji su bend i publika zajedno podigli. Bježeći od prašine zaklon sam potražio pred dvoranskim stejdžom, gdje su me dan prije zadržali Miike Snow, i naletio na nastup estonskih Ewert And The Two Dragons. Bend čudnog imena i još čudnije scenske pojave, iznenadio me svirajući pjesme koje su me privukle na prvo slušanje. Posebno me iznenadio pjevač Evert. Bljedunjavo plav, sa smiješnim brčićima, u mornarskoj majci, sjedi za klavirom i posve je antifrontmen. No iako izgleda kao indie lik od kojeg biste očekivali falsetoidno pjevanje (poput pjevača Dry the river), iznenadio je ugodnim baritonom koji na momente zvuči i autentično kaubojski. Pojedine stvari tako imaju pripovjedan folk/country karakter, sa ritmičnim pumpajućim basem i solažama na telecasteru. Druge toj folk/country kombinaciji pridružuju elemente indie i klavirskog popa, pa melankolične melodije prekidaju vrlo živim instrumentalnim nadogradnjama. Publika ih je oduševljeno bodrila, pa su i jedini bend na festivalu, osim headlinera, koji se vratio na bis. Slušajući završnu, nabrijanu, gotovo marširajuću, baladu, zbog njene stadionske grandioznosti i oduševeljnja iz publike, pomislio sam da sam negdje u ogromnoj dvorani na koncertu Coldplay. Ugodno iznenađenje iz Estonije, a priliku da ih provjerite imate u jesenskoj ponudi koncerata u Zagrebu. Još jedni veliki zabavljači nastupili su na glavnom stejdžu odmah nakon The Subways. Šveđani The Hives su svoju formulu modernizirane verzije garažnog rocka potrošili već na prvim albumima, pa iako studijski neatraktivni, znaju stvoriti urnebesnu atmosferu u živom nastupu. To pogotovo vrijedi za pjevača Pellea i gitarista Nicholausa koji se non stop krevelje i zabavljaju publiku. "Vaš je zadatak raditi sve što vam kažem", obraća se Pelle publici i zapravo razotkriva svoje cirkusantske namjere. Šou ispred glazbe. Mlak odgovor na pitanje "tko je poslušao novi album" pokazao je da i publiku baš ne zanimaju nove stvari. U svojim crno bijelim odijelima i ogromnim platnom s kojeg vise konopci s prstiju gospodara lutaka, vizualno su atraktivni, no sav taj cirkus brzo dosadi ako nije zaliven dostatnim količinama alkohola. Bush sam odlučio poslušati "reda radi", s velikom rezervom prema kvaliteti njihovog ponovnog okupljanja. Da će to biti najbolji nastup dana ne bih pomislio ni u najluđim snovima. Gavin Rossdale i ekipa priredili su mi iznenađenje festivala. Dok su u svojim najjačim danima Bush punili stadione, čini mi se da ih se danas malo tko stvarno sjeća. Britanski bend koji je uskočio na američki val post grunge groznice, danas je uglavnom meta tabloida zbog Gavinovog braka s Gwen Stefani. Tako nešto je izgleda mislio i Gavin Rossdale, jer je cijelo vrijeme koncerta ponavljao kako je iznenađen dobrim prijemom od strane publike, a i činjenicom da sviraju u večernjem terminu, a ne na danjem svjetlu. Bush su na pozornici pokazali kako se znaju odužiti za dobar prijem i doslovno su izgarali od energije svirajući stare hitove i par novih stvari. Set listu činile su većinom stvari s prvog albuma, "Sixteen stone", uz najveće hitova kao Swallowed, Chemicals Between Us, pa i jedna obrada Beatlesa. Stvarno je bilo zadovoljstvo gledati ih, jer su istovremeno djelovali potpuno anakrono (povratak u '94) i mladalački divlje iskreno uživljeni u svirku. Posebno je lud bio Gavin, i dalje dotjeran poput manekena, koji je non stop skakao u publiku i divljao po stejdžu, što je u jednom trenutku završilo i neplaniranim rušenjem pojačala i opreme. Bush su ovim iskrenim i žestokim nastupom tako osvojili sve simpatije i pokazali da reunioni ne moraju uvijek biti samo tezgarenje za punjenje ispražnjenih bankovnih računa. Istovremeno s Bush, na Green stejdžu, svirali su Enter Shikari, koje sam zbog razvikanosti otišao provjeriti (u uvjerenju da ću ih i ostati gledati). Iako nude bobmastičan glazbeni miks Prodigy-a i Rage Against The Machine, u te dvije stvari što sam čuo, nije bilo ni bijesa ni eksplozije energije, već samo smiješno kmečeći vokal koji se jedva probija kroz slap basiranje. Osim što su prvi bend na festivalu koji je pozvao na anagažiranost i posvetio pjesmu Pussy Riot, nisu ponudili ništa pamtljivoga za vidjeti i čuti. Vratio sam se radije na Bush. Iako više manje slušam (ili sam slušao) sve vrste metala, nikad nisam popušio nu-metal. Oduvijek mi je taj hibrid metala i agresivnog repanja izgledao kao dosjetka kratkog daha. Muzički ekvivalent fast fooda za klince, unatoč tome što je iznikao iz glazbe cijenjenih bendova poput Faith No More i Red Hot Chilli Peppers. Tako mi se i čini da je pozvati Korn za headlinera ovakvog festivala nekakav propali marketinški potez. S obzirom da su klinci koji čine većinu publike na Frequency-u bili tek rođeni u vrijeme izdavanja prvog albuma Korn (prije dvadeset godina), ovi nu metal veterani moraju im danas ponuditi šou kojim će ih pridobiti. Šou su i pružili uz raskošno uređenu pozornicu kojom su dominirali veliki set bubnjeva i stalak za mikrofon u obliku ženskog torza. Jonathan Davis se cijelo vrijeme nekontrolirano trese vrišteći, recitirajući, a manje pjevajući. Ostali se non stop prijeteći belje prema publici, koja je osjetno manja nego kod svih ostalih headlinera na festivalu. Pretenciozno, puno rasvjete, vatrometa i - dosade. Uz svo to divljanje, vrištanje i glazbeno ludiranje, uspjeli su unakaziti i "Another brick in the wall" Pink Floyd. Možda su Korn oduvijek bili tako jedan divlji, lud i prijeteći bend, ali meni je to sve prenaporno, a bez pokrića. Tako sam i skužio da nikad nisam zapamtio nijednu stvar od Korn. S razlogom. Da mogu što prije pobjeći u šator na spavanje.

bir // 27/08/2012