U moru festivala koje je Terapija popratila ovo ljeto, evo i jednoga iz malo udaljenijih krajeva. Krasni mali festival imena OFF festival održan je prvi vikend kolovoza u Katowicama na jugu Poljske. Obzirom da Terapija prva predstavlja ovaj festival hrvatskom čitateljstvu, u tekstu ćemo jednaku pažnju posvetiti popratnim sadržajima, organizaciji, lokaciji i putu na festival kao i onom glavnom: glazbenom sadržaju. Razloga za to ima više, prvi je što OFF festival zaista zaslužuje da ga se detaljno opiše i nahvali te da tim putem narednih sezona dobije redovnu publiku i s ovih prostora. Drugi razlog pomalo šturog opisa koncertnog dijela festivala i preskakanja opisa svakakvih čuda koje je nudio odličan lineup je vrlo jednostavan: nismo prisustvovali tim koncertima. Naime, posjeta festivalu s vašim četverogodišnjakom ima puno prednosti, poput nemjerljivog ponosa što zajedno s djetetom uživate u istim zadovoljstvima, ali i dovodi do toga da niste u mogućnosti skakati između pozornica s onim tempom i koncentracijom kao kada ste sami posjećivali festival. Nama je svaka večer festivala završavala prije ponoći i ne postoji taj Metronomy koji bi nas tamo zadržao uz usnulo dijete u naručju. Prije opisa koncertnih događanja prva dva dana, onih u terminima do tih 11 sati kada nam dijete pada od umora, pokušati ćemo dočarati okolnu atmosferu festivala. Krećemo prvo s jedine dvije negativne crtice zabilježene o festivalu. Niti na jednom festivalu nije sve idealno:
• Neki suludi poljski zakon o zabrani konzumacije alkohola na javnim okupljanjima primijenjen je vrlo striktno. To znači da zagrijavanje pivom ili osvježenje radlerom morate odraditi u ograđenom getu, na izlazu iz tog prostora redari pažljivo pregledavaju da ne prošvercate pivu do nekog od stageova. Znate one idilične trenutke kada se s pivom u ruci izvalite na polupraznu livadu glavnog stagea i lijeno gledate prvi podnevni band festivala? E, to ovdje nećete doživjeti, barem ne s pivom. Pretpostavljam da je domaćim posjetiteljima ovo konzervativno pravilo nešto normalno, ali nama je bilo zaista nespojivo s open-air festivalom.
• Ona debilana s festivalskim bonovima umjesto novca ovdje je dovedena do apsurda. Hrana ima svoje bonove, svaka vrsta pića ima posebne bonove. Čak su odvojeni bonovi za pojedinu vrstu pive. Naravno, bonovi se ne mogu vratiti ili zamijeniti jedni za druge. I zadnju noć festivala sigurno ćete ostati gladni s hrpom bonova za pivu u džepu, ili siti i žedni s plavim monopoly bonovima za hranu. Ili ćete kao ja ostati bez željenog Tikka Masala napoja jer ćete nakon dvadeset minuta čekanja ustanoviti da vam nedostaje jedan plavi bon, a nabavka istog je u tom trenutku pola festivala daleko. Možda ja to ne razumijem, ali stvarno ne vidim smisao tih bonova na festivalima? Je li jedini razlog nepovjerenje u vlastite ljude, spriječiti cure sto toče pivu da potkradaju gazdu? Je li to vrijedno frustriranih posjetitelja koji zbog komplicirane procedure manje potroše i pišu ovako negativne reviewe? Valjda organizatori znaju nešto sto ja ne znam? Pred par godina prvi puta sam došao na engleski End Of The Road festival i oduševio se pristupom organizatora koji ne samo da nemaju bonova nego i poručuju: ukoliko ne želite uživati u finoj pivi koju nudimo po fer cijenama slobodno do stagea ponesite mlaki six-pack iz samoposluge. Ali to je druga priča... Pozitivnih dojmova s festivala je puno puno više od ove dvije kritike pa da nabrojimo ono što nas je najviše oduševilo:

• Prvenstveno tu je programski koncept i fokusiranost na aktualnu neovisnu scenu. Neću sada razglabati što pojmovi indie ili alternative znače u glazbenom kontekstu danas, ali vjerujem da znate na što ciljam. Festivali sličnog usmjerenja postoje u Engleskoj (spomenuti End Of The Road ili Green Man) i Njemačkoj (Rolling Stone Weekender, Haldern), ali mislio sam da iza toga počinje isključivi teritorij ljetnih festivala s konceptom "za svakog ponešto, samo da skupimo što više publike", skupina u koju se ove godine potiho uključio i naš Terraneo. Zato sam bio zaista pozitivno iznenađen kada sam vidio da OFF više nego uspješno proširuje na istok meni do tada poznatu granicu takvih festivala, festivala koji nikada neće dovesti Muse za headlinera.
• Publika. Fantastična publika koja je na festivalu prvenstveno zbog glazbe. Program festivala je počinjao oko 14h. Već oko 16h svi stageovi su bili solidno popunjeni. Tako je npr. i jedno zaista recentno ime, Daughn Gibson, u ranom terminu prije 17h izvodio svoje country samplove pred punim i oduševljenim šatorom Scena Eksperymentalna (prijevod s poljskog vjerujem nije potreban) u koji sam jedva ušao. Ili npr. na Wedding Presentu u prvim redovima bio sam okružen Poljacima koji su u transu recitirali cijeli tekst Seamonstersa. A to, priznati ćete, nije malo dostignuće, iščeprkati tekst ispod onih slojeva Steve Albini buke.
• Prateći sadržaji u obliku stotina ligeštula, vrećastih fotelja, umjetnih pješčanih plaža oko malog jezera, maštovitih coffee shopova, hrpe štandova, itd. Recimo čak desetak štandova bilo je nakrcano LP pločama za prodaju. Svi ti sadržaji su daleko iznad onoga što nude naši festivali. Cijeli taj ugođaj festival je nama, koji smo na festivalu bili s četverogodišnjim djetetom, sugerirao da na festival krenemo izravno s doručka i par sati prije početka prvih svirki uživamo u tom okruženju s djetetom. Imajte na umu i da je OFF mali festival. Nemam podatke o posjeti i teško mi je procjenjivati brojke, ali posjetitelja je svakako manje nego ove godine na InMusicu ili Terraneu.
• Organizatore treba pohvaliti i za odličan tiskani program festivala: knjiga od stotinjak stranica s predstavljanjem svih bendova, dostupna i na engleskom, dijelila se na ulazu bez dodatne naplate. Drugi dan festivala dijelile su se i festivalske novine koju su već sadržavale reviewe svih nastupa prethodnog dana. O Šleskoj. Zanimljivost OFF festivala je i upoznavanje s dijelom europske povijesti o kojoj sam ja osobno prije puta jako malo znao. Katowice su središte gornjeg dijela povijesne europske pokrajine Šleske (ili Silesije). Sam grad u administrativnim granicama ima nešto više od 300.000 stanovnika, ali šire gradsko područje s puno gradova slične veličine (Gliwice, Rybnik, Chorzow, itd.) čini megalopolis s populacijom od 4 mil. Impresivna brojka, da. Povijest Šleske koju sam čuo ovom prilikom od Poljaka nažalost je slična nekim nama bližim pokrajinama. Danas se Šleska nalazi većim dijelom u Poljskoj, s jednim dijelom u Češkoj, gdje živi i značajnija poljska manjina. U pokrajini živi čak 10 mil. stanovnika, velikom većinom Poljaka, dok su prema popisima prije stotinjak godina većinu stanovništva (čak 75%) činili Nijemci, koji su protjerani i raseljeni 1945. godine. Zanimljivost je i da većina starosjeditelja Šleske još komunicira na šleskom jeziku, koji se ne smatra dijalektom poljskog nego je zaseban jezik. Slušajući ovu kratku povijest pokrajine, gdje se južna granica Poljske prema Češkoj više puta vojno mijenjala u prvoj polovici 20. stoljeća, još mi je više na značaju dobila ona interesantna slika zapamćena s nedavno završenog Eura. Odlučujuću utakmicu za prolazak u idući krug domaćin Poljska igrala je protiv Češke u Wroclawu, najvećem gradu Šleske. Utakmica je završila neočekivanom pobjedom Češke golom Jiračeka, češkog veznjaka s frizurom iz nekog drugog vremena. Tim rezultatom Češka se progurala na to mjesto u četvrtfinalu, a Poljska ispala. I razočarana domaća publika nije tražila upaljač više za gađanje Čeha ili sudaca, možda čak nisu niti demolirali tramvaje oko stadiona nakon utakmice, nego su ovacijama ispratili boljeg u utakmici, Čehe, te im tako čestitali prolazak grupe. Najljepši moment Eura. O organizatoru festivala. S kojim god Poljakom da krenete u razgovor o OFF festivalu, uvijek ćete završiti na Arturu Rojeku, osobi koja stoji iza festivala. To ime izgovara se s poštovanjem i divljenjem, nešto kao ime Mate Škugora kod nas. Artur je pokrenuo festival pred šest godina u obližnjim Mysłowicama, njegovom rodnom mjestu. Prije dvije godine festival je narastao i preselio na sadašnju lokaciju u Katowice. Artur Rojek službeno nosi titulu programskog direktora festival, a interensantno je da je Artur pokretač i frontmen jednog od najznačajnijih poljskih rock benda Myslovitz. Da, bend nosi ime po tom industijskom gradiću u Gornjoj Šleskoj, a epitet "najznačajniji" prenosim iz razgovora s Poljacima, nije da se imalo razumijem u poljsku scenu. Kako je OFF festival rastao i napredovao iz godine u godinu, i to ne isključivo u poljskim okvirima (npr. ove godine se OFF festival našao u vrlo uglednom društvu deset "essential" europskih glazbenih festivala po izboru Pitchforka), tako je Artur Rojek sve manje vremena imao za angažman u svom matičnom bendu. Ovo proljeće je Artur Rojek objavio da zbog OFF festivala definitivno napušta svoj bend Myslovitz nakon dvadeset godina karijere, objava koja je izazvala dosta interesa u Poljskoj. Bend Myslovitz nastavlja dalje s novim frontmenom i upitnom budućnosti (opet prenosim ocjene Poljaka iz razgovora). O cijenama. Odlazak iz Zagreba do Katowica je jednostavniji nego što to možda izgleda na prvi pogled. Nekih 7 sati ležerne vožnje preko Beča i Brna uz samo pedesetak kilometara koji nisu puni autoput. Ušarenite auto s tri vignete (slovenska, austrijska i češka) i samo ravno. Cijene na festivalu su povoljne, ali možda i ne u onoj mjeri koliko sam očekivao. Prošla su vremena kada smo npr. 2006. banuli na slovački Pohoda festival i ismijavali se sa cijenom točene pive (odličan Zlatni Bažant) od 3 kune. Cijene na OFF festivalu usporedive su npr. s cijenama upravo završenog Terranea, vjerojatno i malo povoljnije. Tako je festivalska ulaznica bila oko 360 kn, dnevna ulaznica 150 kn, pivo 13 kn itd. U usporedbi s Terraneom plus je puno šira gastro ponuda i ponuda pive: uz standardnu točenu festivalsku pivu (odličan nizozemski lager) moglo se kupiti i raznih marki flaširanih užitaka. Minus ide u smjeru polupraznih čaša točene pive. Naime iz nepoznatog razloga odlučili su nam uskratiti jedan decilitar kupljene pive pa je mjera na točionicima pive postavljena na iritirajuće 0.4 litre!? Ako već festival nije osjetno jeftiniji od naših domaćih, nešto drugo je: smještaj i prijevoz. Soba s doručkom u vrlo pristojnom hotelu u Katowicama je oko 40 Eur, tramvajska karta 3 kn a taksi od festivala do hotela 25 kn. Lokacija festivala je lijepi šumoviti park sa jezerima vrlo blizu centru Katowica, podsjetila me lokacija na zagrebački Jarun i InMusic. U parku postoji i mogućnost kampiranja za vrijeme festivala. Nažalost, kao što sam već spomenuo, zbog skučenog rasporeda nismo niti festival stigli odgledati u cijelosti, a kamoli istražiti što još nude Katowice mimo festivala. Ali treba nešto ostaviti i za iduću godinu. Petak, prvi dan festivala. Dan ranije bili smo na Woodstock festivalu na sjeveru Poljske. Planirani rani polazak prema Katowicama i OFF-u zbog jutarnje kave s poljskim prijateljima primaknuo se podnevu. Iza toga uslijedila je zamorna vožnja sporim cestama po selima središnje Poljske. Kao da vozite potez Turanj -Tušilović - Krnjak. I to stotinama kilometara. Zbog toga smo na prvi dan festivala stigli tek oko 8 navečer, što bi bilo normalno vrijeme dolaska za neke naše festivale, ali ne i za OFF gdje program počinje već u 2 popodne. Propustili smo tako nekoliko interesantnih imena poput novog projekta Blixa Bargelda, engleskih veterana Death in Vegas i za mene najvećeg propusta u obliku punokrvne rokerice momka iz Philadelphije Kurta Vilea i njegovog benda The Violators. Na njihovom repertoaru često se nađe obrada Springsteenove Downbound Train pa sam se tako vjerojatno propustio uživo uvjeriti se u nešto što mi se prema dostupnim youtube snimkama čini kao krunski dokaz bezvremenske kvalitete Born In The Usa materijala kada se oljušti od ljigave produkcije osamdesetih. Ono što jesmo uspjeli vidjeti taj prvi dan festivala bilo je zaista minimalno: King Cresnote i Jon Hopkins, čudna kombinacija škotskog kantautora i producenta elektronske glazbe, snimili su lani odličan album Diamond Mine koji je pokupio hrpu otočkih nagrada. Za razliku od albuma, koji je zaista za preporučiti, live izvedba ne sadrži skoro ništa od snimljene magije. Uživo nema slojeva elektronike Jona Hopkinsa, on na stageu sjedi za koncertnim klavirom i uglavnom glumi gljivu jer mu je klavir potpuno utišan u odnosu na akustaru Cresnotea, koji pak svojim iritantno unjkavim glasom nije u stanju otpjevati vokal onako kako ga je zabilježio na albumu. Šator smo napustili negdje u polovici njihovog seta razočarani unakaženim izvedbama onih prelijepih momenata albuma. Ostatak večeri uglavnom se svodio na skrivanje od pljuskova koju su se u intervalima spuštali na festival. Ta Poljska je izgleda neka vlažna zemlja? To mi je bio četvrti dan ukupno proveden u Poljskoj i četvrti kišni dan, prvo sam dvije noći proveo u prokislom dječjem šatoru u Poznanu za vrijeme Eura, dan prije na Woodstocku na sjeveru Poljske također je padala kiša i polako sam već gubio strpljenje s Poljskom. Ono, izgleda da me ta zemlja ne želi? Pod kišom pobjegli smo u Eksperimental šator koji nam je donosio Josha T Pearsona, teksaškog čudaka i skorog zagrebačkog gosta na Glory Dayz festivalu koji je lani izdao solo album nakon jedanaest godina pauze od zadnjeg (i jedinog) izdanja njegovog kultnog benda Lift to Experience. Josh nastupa sam s akustičnom gitarom i više ne izvodi ništa od Lift to Experience materijala. Izgledalo mi je da kiša nije bila jedini razlog do vrha punog šatora jer je publika u punoj koncentraciji pratila Joshove recitale, kao da im je to bio nastup koji su čekali cijelu večer. Komorne pjesme Josh je razbijao vještom i simpatičnom komunikacijom s publikom, uz početnu pošalicu sada već tradicionalnu svim izvođačima iz Texasa: naglašavanje ružnoće njihove zemlje. Ono, bio sam tamo, i to upravo u Joshovom rodnom Dentonu: je ravno i suho, ali na poseban način i lijepo. Barem štovatelju Amerike poput mene. Joshovi recitali bili su idealna kulisa za uspavati naše dijete izmoreno od napornog dana. Iz tog razloga smo, umjesto ponoćnog Metronomy nastupa koji je kretao na glavnom stageu, podvukli crtu pod prvi dan OFF festivala i s usnulim djetetom na ramenu krenuli u potragu za taksijem. Srećom, spomenuta odlična organizacija festivala niti ovdje nije zakazala, na samom festivalskom ulazu taksiji su čekali poredani u dugačku kolonu. Dojam nakon prvog dana i nije bio obećavajući: žurba, kiša i malo toga viđenog ostavilo je gorak okus, ali to će se potpuno promijeniti idući dan. Najveću pogrešku prvog dana pišem u smjeru propuštanja većine Mazzy Star nastupa. Naime, iz nekog razloga, valjda zbog prijeteće kiše i pospanog djeteta, odabrali smo šator sa Josh T Pearsonom ispred Hope & David reuniona. Kakva greška. Negdje pri sredini Josh uspavanki shvatio sam što sam napravio i otrčao do drugog po veličini stagea gdje su Mazzy Star u skoro potpunom mraku, iza masne bas podloge, izvodili svoje klasike. I taman kada sam zauzeo poziciju za pokušaj nemogućeg, uslikati Hope Sandoval na zamračenom stageu, krenuo je onaj akustični uvod u Fade Into You. Magija. Na reunione često gledamo malo podcjenjivački, i naredni dan na OFF festivalu biti će jedan takav primjer, ali u slučaju Mazzy Stara niti u jednom trenutku nisam tako pomislio. Bend je u mojim očima potpuno sačuvao svoj dignitet i nakon viđenih petnaestak minuta nastupa mogu se samo nadati da će neki promotor imati mogućnosti i hrabrosti dovesti ih u Hrvatsku. Sigurno vas zanima kako danas izgleda Hope? Isto. Barem u tom mraku. Kao da je vrijeme stalo onog trenutka kada je sišla s barske stolice braće Reid. Subota, drugi dan festivala. Sunčana subota uz ugodne temperature od dvadeset i koji stupanj ponukala nas je da preskočimo obilazak centra Katowica te da se izravno s doručka uputimo na festival. Svi oni opisani prateći sadržaji izgledali su kao idealno mjesto za provesti ugodno jutro. Tako smo već prije podneva bili na festivalu (note za Terraneo organizatore: da, festival je otvoren cijeli dan) i proveli ugodno jutro valjajući se u foteljama uz jezero i obilazeći štandove. Tom prilikom pronašli smo i najkorisniji gadget koji mi je pao po ruke zadnje vrijeme: na jednom štandu prodavale su se dječje slušalice za zaštitu od buke. Naime, već godinama vučemo dijete po festivalima i uvijek je borba sa zaštitnim čepićima za uši: često ih ne želi nositi, ili ispadaju, ili ih izgubi. Ove slušalice za prijateljskih 30kn bile su ljubav na prvi pogled, dijete ih nije skidalo do kraja festivala, a zbog njih će koji dan kasnije postati i fotografska zvijezda Terranea. Prvih nekoliko sati programa sva tri festivalska dana bilo je rezervirano za poljske bendove. Pokušao sam pomoću tekstova u odličnom festivalskom programu pronaći prolaz kroz izloženu poljsku indie scenu koja je paralelno svirala na tri stagea, barem u onoj mjeri koliko je to dozvoljavala zaigranost mog djeteta. Nažalost nisam nakon festivala još stigao provjeriti nekoliko zapisanih imena koji su me zaintrigirali uživo, ali i ovo malo viđenog također dodatno opravdava rani dolazak na festival i propuštanje obilaska Katowica. Prvo ime na lineupu tog dana za koje sam bio spreman bio je Daughn Gibson. Na njega mi je Bir ukazao pred mjesec dana kao njegov najbolji debut album godine. Bivši kamiondžija snimio je country album na elektronici i uz obilato korištenje sempliranja. Pa si vi sad mislite kao to zvuči. Uživo je zvučalo identično kao na studijskoj snimci, što ne čudi obzirom da se Daughn nije niti trudio glumiti neku glazbenu improvizaciju na stageu, nego je na početku svake stvari kliknuo play na svom MacBooku, obgrlio mikrofon i s bolnim grčem na licu izveo srcedrapajuću country baladu. Njegov duboki vokal podsjeća na Davea Gahana, ta mi je asocijacija prva pala na pamet čuvši kako vjerno i bez greške ponavlja vokal sa studijske snimke. Vizualno Daughn uspješno njeguje "South East Balkan" style: frizura, tetovaža, uska majica, držanje, sve je tu. Zakleo bi se da mi je on prodao onaj (vjerojatno ukraden) bicikl tjedan dana ranije na berlinskom Mauerparku. Lijepo mi je bilo vidjeti poljsku publiku, koju sam već više puta pohvalio, kako pozna tekstove debitantskog albuma izašlog pred koji mjesec. Islandski Retro Stefson bio je daleko najbolji nastup festivala po izboru mog djeteta. Ako ste vidjeli neki od njihova dva zagrebačka pojavljivanja, jasno vam je i zašto. Koliko sam popamtio s njihovog nastupa na InMusicu mjesec dana ranije, mislim da je setlista išla istim redoslijedom, a koristili su i iste trikove za animaciju publike. Bez obzira na to, opet nam je bilo jednako zabavno. Pred kraj seta napustili smo prokuhali šator gdje je ponestajalo kisika zbog par tisuća jump jump Poljaka, tako da nismo vidjeli kako su Retro Stefson u krcatom šatoru izveli onu završnu točku s publikom koja trči u krug.
Nakon kraćeg osvježenja požurili smo pred drugi stage po veličini da zauzmemo mjesta za pogledati space rockere iz Oklahome Other Lives. Oduševili su me mjesec dana ranije na engleskom No Direction Home festivalu, ovoga puta njihov nastup činio mi se za koplje slabiji. Umjesto furioznog završetka seta u Engleskoj, ovdje su zatvorili s Cohenovim coverom The Partisan te pomalo i smorili publiku.
Ali zato su Baroness razvalili odmah nakon toga. Zabiti sjeveroistočne Georgie je područje iz kojeg svakih petnaest godina izađe jedno značajno ime, počevši od The Allman Brothers Benda preko REM-a do Drive-by Truckersa. Možda ćemo uskoro i Baroness moći staviti u istu rečenicu s nabrojanom trojkom, taman je prošlo petnaest godina karijere Truckersa? Strašan novi dupli album Yellow & Green, fantastična live izvedba pred nabrijanom publikom, sve još u po bijela dana, bio je možda i neočekivani vrhunac festivala. Ipak moj izbor za najbolji nastup festival je The Wedding Present. Kada sam ranije ove godine čitao najavu OFF festivala zatekla me objava Davida Gedgea i društva da će na festivalu u cijelosti svirati album Seamonsters iz 1991. godine. Upravo tada preslušavao sam njihov ovogodišnji, više nego solidan, album Valentina te bio nezadovoljan što ga neću čuti uživo. Čemu forsiranje zaboravljenog Seamonstersa, kojeg sam se u magli sjećao s neke TDK kazete prije 20 godina, ispred zanimljivih aktualnih izdanja? Ipak, ta objava natjerala me je da obnovim poznavanje Seamonstersa. Ovoga puta uhvatio sam se remasteriranog izdanja iz 2001. godine i album danas, dvadeset godina od objave, ne zvuči nimalo staro i ispuhano. Naprotiv. Slučajna znatiželja pretvorila je Seamonsters u veliko otkriće i jedan od mojih najslušanijih albuma ovog ljeta, a njihov koncert u najiščekivaniji na festivalu. I formula koncerta gdje se izvode cijeli albumi opet nije razočarala. Štoviše, ne mogu se sjetiti niti jednog negativnog primjera album - koncerta kojem sam prisustvovao? Počevši od uvodnog klasika Dalliance pa do završetka s ljutitom Heather i razarajuće Octopussy, David Gedge uvjerljivo iznosi svoju tjeskobnu priču, a nova postava benda (David je jedini preostao član iz Seamonsters ere) svira na ponos njihovog producenta Stevea Albinija. The Wedding Present sviraju 8.10. u Zagrebu. Ne znam hoće li na repertoaru opet biti Seamonsters ili presjek karijere, ali bez obzira na to zabilježite si odmah datum. Do kraja drugog dana festivala pogledali smo još The House Of Love, nekadašnje perjanice engleske scene te moj možda i prvi "ozbiljan" koncert na koji sam otišao kao srednjoškolac sa 15 godina. Koliko se promijenilo od 1990. kada sam ih širom otvorenih očiju gledao u Domu Sportova? Puno. Bend se razišao nekoliko godina nakon tog zagrebačkog nastupa, kratko zabljesnuo ponovnim okupljanjem i simpatičnim albumom 2005. godine, nakon toga nestao i nekako nisam očekivao da ću ikada više naletjeti na njih. Guy Chadwick približava se šezdesetoj godini života i zaista bujna imaginacija je potrebna da se u sredovječnom gospodinu na stageu prepozna nekadašnja zvijezda. Nasuprot tome za Terry Bickersa izgleda vrijeme teče sporije, još uvijek nosi Bryan Ferry/Mike Cooley frizuru te potpomognut svilenom košuljom i osmjehom zavodi curice u prvim redovima. Samo što curica izgleda više nema na njihovim koncertima. Publiku su većinom činili moji vršnjaci, nostalgičari, a mlađe generacije su očito imale nešto njima zanimljivije za pogledati u to vrijeme. Veselio sam se ponovo čuti krasne melodije sa prvih The House Of Love albuma, a dobio sam neke čudne obrade, ubrzane i spuštene na nekoliko Ramones akorda. Što je Guyu trebalo izbacivanje klavijatura iz postave i otkrivanje punka pod stare dane ostati će mi nepoznanica, ali Shine On ili Christine u ovoj formi bodu uši u toj mjeri da sam se većinu pjesama mrštio od nelagode. Dosta toga zanimljivoga propustio sam i tu subotu. Prije svega tu je Thurston Moore koji je okupio novi band i svirao na glavom stageu u isto vrijeme kada i The House Of Love. Eto gdje je sva mlađa publika otišla. Oni znaju odabrati što valja, za razliku od nas nostalgičara. The Antlers sam preskočio jer ću ih imati priliku vidjeti na ovogodišnjem End Of The Road festivalu. Megafaun, članove bivšeg benda Justina Vernona iz Bon Iver, koji su me razveselili kvalitetom nastupa lani u Engleskoj, ovdje nisam mogao dočekati zbog kasnog termina u kojem su svirali. Isto vrijedi i za legendu Iggy Popa, na odlasku s festivala iz daljine smo gledali tradicionalan "stage invasion" publike uz svevremenske moćne The Stooges rifove. Zadnji dan festivala, nedjelja, nikako nam se nije uklapao u raspored tako da smo već ranije odlučili krenuti prema Hrvatskoj odmah ujutro i propustiti cijeli dan. Lineupom u nedjelju su dominirali "Šibenčani" Stephen Malkmus i The Swans (Terraneo je počinjao samo dva dana nakon OFF festivala), zatim još malo Sonic Youtha u obliku novog benda Kim Gordon, pa odličan škotski post-rock The Twilight Sad, nove engleske indie folk uzdanice Fanfarlo, math-rock čudaci The Battles, veteran Henry Rollins itd. Sve u svemu lineup za jedan klasičan OFF dan, lineup koji nam garantira programsko usmjerenje festivala i tjera nas već sada da planiramo posjet Poljskoj u prvom vikendu kolovoza i dogodine.

krešo // 29/08/2012