Volite glazbene festivale? Ili ih baš i ne volite ali volite live glazbu pa su festivali tu nužno zlo, istrpit ćete već tu gužvu samo da vidite interesantne bendove. Ako ste iz Lijepe naše onda ste vjerojatno bili na INmusicu i Terraneu. Probali ste i manje festivale? Hartera, Dirty Old Festival? Ili ste bili na većim manifestacijama u susjedstvu? Exit, Siget, Frequency? Htjeli ste vidjeti aktualniji lineup? Onda ste morali na Southside ili Primaveru. Ili na neku englesku masovku? Ili možda čak i preko Velike bare? Bez obzira koji dio nabrojanog ste prošli sigurno ste se zatekli u razmišljanjima tipa: pa zar zaista na festivalu mora biti diktatura jedne marke piva? I to kud baš one koju ne podnosim. Ili koga više briga za Jamiraquai ili Cypress Hill i zašto sam ih morao gledati u headliner terminu? I zašto je ovolika gužva kad hrpu posjetitelja opće ne zanima glazba i nemaju strpljenja pogledati više od pola nastupa dnevno? A i tu polovicu jednog nastupa su upropastili svojom pričom za vrijeme one tihe stvari. Takav tok misli obično završi na snu o idealnom festivalu kojeg bi izolirali na neki prekrasan velebitski proplanak i u Hartera-like intimni ugođaj dovukli Primavera lineup.

U ovoj najavi engleskog End Of The Road (EOTR) festivala koji za par dana kreće po šesti put pokušati ću vam objasnit zašto mislim da je Simon Taffe (organizator EOTR festivala) uspio u kreiranju tog idealnog festivala. I zašto ja već sada znam gdje ću biti prvi tjedan rujna 2012. godine. I 2013... Festival je smješten u krasnom okruženju parka Larmer Tree Gardens u južnoj Engleskoj, tridesetak kilometara od Stonehengea. Prvo izdanje festivala bilo je 2005. godine i Simon ga je pokrenuo bez ikakvog ranijeg iskustva u sličnom glazbenom poslu. Nakon dugogodišnjeg staža kao posjetitelj po raznim engleskim festivalima imao je plan pokupiti najbolje ideje koje su mu se svidjele na tim festivalima te dodati neke svoje zamisli i organizirat svoj idealan festival. Jednostavno se nadao da će biti dovoljno ljudi koji razmišljaju kao on da posjete taj festival. Osnovne postavke novog festivala bile su:

• Lokacija festivala mora biti atraktivna sama po sebi i izolirana od urbanih središta. Znači ne gola livada ili napuštena tvornička hala. Pronašao je Larmer Tree Gardens, prekrasan botanički vrt udaljen nekih pola sata vožnje od najbliže civilizacije gdje se danas pauni šepure među posjetiteljima festivala.


• Cijeli lineup festivala mora biti po njegovom ukusu i odabiru, dakle lineup slaže prema svojoj kolekciji ploča. I ne zove La Roux i Nouvelle Vauge da prošire targetiranu publiku festivala.


• Nije želio festival gdje publika dolazi u 9 navečer pogledati headliner Coldplay i nije ih briga tko je ranije svirao. Dakle cijeli lineup je jednako važan, cijeli lineup je headliner. Zato i svaki band na festivalu ima puni termin, nema onih kratkih festivalskih nastupa od sat vremena.


• Posjetiteljima se mora ponuditi vrhunski odabir hrane i pića po normalnim cijenama. Animirati lokalne pubove i restorane te na festivalu ponuditi desetke i desetke vrsta piva, nekih jučer skuhanih u lokalnoj pivnici, po cijenama istim ili nižim od seoskog puba.


• Uvesti element iznenađenja u festival. Simon priznaje da je ideju za to dobio na američkom SXSW-u gdje razni bandovi sviraju nenajavljene setove po cijelom gradu te je smislio kako proširiti tu ideju. Objasniti ću vam kasnije na koji način je to izveo.


• Postaviti festival bez velikih sponzora. Ljudi ne žele ta tri dana, koja žive u nekom ljepšem svijetu, gledati telekomunikacijske šatore, pivske reklame i bježati od hostesa koje dijele reklamne kape.

I kako je to izgledalo te 2006. prve festivalske godine? Skoro pa katastrofalno, piše Simon. On je skupio lineup prema svojoj kolekciji ploča i skromnim financijskim mogućnostima te udrio po reklamama širom Engleske na mjestima gdje je mislio da pogađa ciljanu publiku. Kada se primakao termin festivala na par tjedana uvidio je da iz zarade (od u tom trenutku nekoliko stotina prodanih karata) ne može platiti niti kemijske WC-e. Jedino rješenje koje mu je tada stajalo na raspolaganju bio je angažman nekog zvučnijeg imena da privuče publiku. Simon kaže da je i danas zahvalan Ryanu Adamsu koji je tada progutao priču o podršci novom festivalu i pristao svirati za osjetno manji honorar od uobičajenog. Festival je tu prvu godinu završio sa 1.600 prodanih ulaznica (kapacitet šume gdje se održava je procijenjen i limitiran na 5.ooo) i Simon je više stotina tisuća funti gubitka morao pokriti sa prodajom svoje kuće gdje je živio. Ali je krenulo. I tih 1.600 posjetitelja se oduševljeno vratilo iduće godine. I nagovorili su svoje prijatelje...

Danas je festival još uvijek limitiran na tih 5.000 posjetitelja zbog veličine prostora i očuvanja botaničkog parka. Festival se rasproda još negdje na proljeće svake godine i Simon je mislim odustao od bilo kakvog marketinga. Već dvije godine nisam vidio reklamu u UNCUT-u, to mu zaista nije potrebno obzirom da polovicu karata proda i prije objave ikakvog lineupa. Simon se danas ponosi pričom kako ga je nakon festivala 2009. nazvao osobno Jeff Tweedy, rekao da su čuli za festival i pitao mogu li Wilco dogodine nastupiti. Sponzori se i dalje drže dalje od festivala. Čak nema niti preprodavača karata tipa Ticketmaster u priči, jedino mjesto gdje možete kupiti kartu je jednostavna službena stranica festivala. Ta neposrednost u organizaciji festivala jednostavno osvaja. Ove godine mi je suorganizatorica festivala Sophie poslala email u kojem piše da im je malo skupo slati printanu kartu poštom izvan UK obzirom da paket sadrži CD i magnet za frižider, pa da ukoliko mi nije bed stavili bi moje ime na ulaznu listu, a da osobno nju potražim i preuzmem moj paket. Ma gdje će mi biti bed kada me tako lijepo pitaš. Kako to izgleda u praksi? Moram spomenuti da festival osim glazbenog programa ima i razne druge elemente: književne kutke razbacane po šumi sa gostovanjima pisaca, filmski program, umjetničke radionice, radionice za djecu itd. Ali ovdje ću se fokusirati na ono glavno: glazbeni program. Žanrovski je festival udaljen od bilo kakvog mainstream-a, za primjer toga navesti ću da smo zadnjih par godina kao headlinere gledali npr. Yo La Tengo ili The Hold Steady, bandove koje bi naš INmusic stavio u pet popodne da sviraju pred par stotina ljudi. U tom indie čušpajzu izvođača možda je ipak najnaglašenija američka alt-country scena, već mi je postalo normalno da kada god se oduševim sa nekim meni novim imenom na američkoj singer-songwriter sceni uvijek kasnije pronađem da je isti već nastupao ne EOTR festivalu negdje prijašnjih godina.

Kakav je lineup ove godine? Klasičan endoftheroadovski. Dakle petnaestak izvođača koje sam oduvijek želio vidjeti. Još petnaestak koje sam prvi puta ugledao na EOTR objavi i preslušavanjem spoznao da sam ih oduvijek želio vidjeti. I još petnaestak za koje još nisam svjestan da sam ih oduvijek želio vidjeti. Imena? Mogwai, The Fall (svaka sličnost sa Terraneom je slučajna), Okkervil River, Beirut, Midlake, The Walkman, Tinariwen, M Ward, Joanna Newsom, Lykke Li, Phosphorescent, Gruff Rhys (ex Super Furry Animals), Gordon Gano (ex Violent Femmes), John Grant... Ok, dobili ste sliku. Obećao sam pojasniti što je to "festivalski element iznenađenja". Kao prvo postoji nekoliko malih stageova razbacanih po šumi na kojima nenajavljeno nastupaju bendovi tokom dana. Dakle imate šansu uloviti headlinere The Fleet Foxes na stage-u od par kvadrata kako sviraju pred 40 ljudi, samo se treba naći na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zatim svaku večer u 11 sati kreće kasnonoćni službeni "surprise program" u malom Tipi šatoru koji traje do rano ujutro. Program nikada nije objavljen, samo znate da će neki od bandova koji su svirali taj dan ponovo izaći u čudnim kombinacijama ili sa čudnim set listama. Lani smo npr. imali ludi zajednički jam session bandova Felice Brothers, Low Anthem i Deer Tick. I konačni element iznenađenja je onaj najlogičniji, što mislim da niti jedan drugi festival ne radi: dovesti izvođača da nastupa i ne objaviti ga u službenom lineupu. Lani su tako na festivalu prvu večer nastupili Mark Lanegan, Isobel Campbell i Willy Mason bez ikakve najave. Godinu prije na stage-u sa Bob Lindom pojavili su se Richard Hawley i Jarvis Cocker. Simonu je jednostavno svejedno, zna da će ionako biti rasprodan bez obzira na objavljeni lineup pa zašto onda ljude ne iznenaditi? I ove godine su forumi puni nagađanja o tome kakva iznenađenja nam sprema EOTR.

Odlazak na EOTR. Ja sam se na EOTR festivalu prvi puta našao 2009. Dvije godine prije toga pratio sam po forumima hvalospjeve o festivalu, a te 2009. termin festivala bio je usklađen sa našom utakmicom na Wembleyu i takav zicer se nije mogao propustiti. Već naredne 2010. godinu je zagrebačka delegacija na EOTR-u već brojala desetak članova, rezultat naših oduševljenih priča od godine prije. Karata za ovogodišnje (2011) izdanje festivala odavno su rasprodane, ali zato možda i nije prerano da već sada krenete planirati naredno EOTR izdanje 2012. godine? Trebam napomenuti i da je EOTR skupi sport u usporedbi sa obližnjim festivalima koje sam spomenuo na početku, festivalska karta je čak 145 funti. Ili 165 Eura. Je li potrebno pretvarati u kune? Ali ako treba i dići kredit, moje je mišljenje kako je vrijedno toga.

krešo // 30/08/2011

> vidi sve fotke // see all photos