Još tamo u lipnju instantno sam se i na prvi posluh zakačio na singl "The house that heaven built" Japandroidsa te se vjerujem pridružio vojsci sličnih koji su s njegovim prvim rifom ostavljali sve aktivnosti i prepuštali se trenutnim porivima. Kod mene bi se ti porivi javili u obliku "pit, skakat, urlat tekstove", ali ne u destruktivno-argesivnom ispucavanju frustracija, već slavljeničkom obgrljivanju života i ljubavi prema svemu i svima koji ga čine. Što uostalom i jest svrha najboljih rock singlova. Nije čudo da je ovakav slavljenički singl najavio i album koji se zove Celebration rock, a koji mi se sa svojih jednako pokrečućih osam numera s lakoćom prometnuo u jedan od top albuma ljeta, ako već ne i godine.

Iz razloga opisanih i neopisanih, ono pozitivno uzbuđenje zahvatilo me kad sam skužio da Japandroids dolaze u Graz, pa kasnije i Ljubljanu. Početni dogovori su padali i sve je kretalo realizaciji još jednog prekograničnog koncertnog pohoda, do trenutka kad sam na Terraneu čuo (by courtesy of Gogo Pavlov) vijest o njihovom dolasku u Zagreb. Mentalna slika stvorena ovom viješću išla je ovako nekako: The Thermals nakon izdavanja "The Body, The Blood, The Machine", Of Montreal nakon "Hissing Fauna, Are you the destroyer?", The Hold Steady nakon "Boys and girls in America", Future of the Left nakon "Travels with myself and another", No Age nakon "Everything in between", pa čak i Richmond Fontaine nakon "We Used To Think The Freeway Sounded Like A River". Sve su to bendovi čija su gostovanja u Zagrebu uslijedila aktualno nakon izdavanja albuma koji mi još uvijek ostaju perjanice u njihovim diskografijama i jednima od vrćenijih u godini izlaska. A samim time su i nastupi bili emotivno (a bome i fizičko) pražnjenje pod nazivom "jedan od THE nastupa godine". Nije mala stvar napomenuti i da su upravo ti koncerti i bili THE nastupi dotičnih bendova prema reakcijama muzičkih i muzici prijateljskih portala i tiskovina što su ih popratili.I upravo bend s takvim albumom sad dolazi u Zg. Epic win! Stoga shvaćate i moje uzbuđenje na dan koncerta Japandroids u Zagrebu, koje je popraćeno prijekornom i uvrijeđenom "WTF?!" Ireninom reakcijom, kad sam joj rekao da do 18 sati moramo završiti sve rekreacijske aktivnosti (biciklističke, a ne one na koje su prljaviji umovi među vama pomislili) kako bih se prigodno trenutku posvetio stanju "pit, skakat, urlat" čak četiri sata prije najavljenog početka eventa u Purgeraju. Da Purgeraju, jer unatoč zanimljivom fensi imenu mjesta eventa kao NKC Park, s prizvukom multisadržajne novine i glazbeno-scenske relevantnosti, koncert je održan u dobro nam znanoj rupi u kojoj košarkaška repka zasigurno struže čelom po stropu, ako je ikad i kročila tamo.

Kako ljudih moji godina više laju nego grizu, tako sam i pred Purgeraj stigao potpuno trijezan, ali vidljivo dekoncentriran, pa je i interakcija sa mnom bila otprilike na razini "ajmo sad tu sjest" da bih prostajao pored klupe sljedećih dvadeset minuta, prije nego shvatim da se ekčuali očekuje da sjedem. No stojeći pred klubom bili smo u prilici vidjeti dolazak kombija s GB registracijom i volanom na krivoj strani vozila iz kojega su redom poispadali Brian, vozačica, David i tonac (koji izgleda poput azijatske verzije blizanca Marija Kovača) kako bi nam širili pijanstvo, radost i rokenrol. A širili su ga pred dupkom punim klubom, pred kojim nas je razveselio natpis na vratima "koncert Japandroids je rasprodan". Subotnji termin, veliki hajp ili stvarno prepoznavanje kvalitete benda? Pa čak i ako je svo troje pomalo bilo razlogom rasprodanom klubu, nije važno dok god izaziva povratak publike klupskim svirkama. No prije širenja sreće i veselja Japandroidsa, trebalo je popratiti talijanske im suputnike na ovoj turneji, Be Forest, koji su se pokazali kako idealan trenutak za sasuti par piva u suho grlo dok ih iz prikrajka promatramo i slušamo. Sviraju post punk/gothic wave nadahnut ranim albumima The Cure (zadnja stvar kao da je svoje harme posudila od The Forest) i Bauhausa, s pumpajućim basom i pratećim ritmom na floor tomu (i ova je bubnjarka svirala stojećki, poput Maureen Tucker iz The Velvet Underground, no bas bubanj nije bio uključen u set). Nisku "nostalgičnih" melodija izvode dvije djevojke i jedan mladić, a koliko je njihova muzička formula prokušana i prihvaćena u ovim krajevima moglo se uočiti i u reakciji prisutnih koji su se njišući ili pak na momente energičnije plešući prepuštali ambijentalnoj igri gitara, ritma i sanjivog ženskog vokala, koji se nažalost ipak preslabo probijao kroz reverbom natopljen zvuk iz zvučnika. Cure, uvježbajte te vokale malo! Ugodnih pola sata koji su nas vratili u zlatne dane osamdesetih i đuskanje u Jabuci.

Pola sata imali smo da zauzmemo najbolju poziciju za Japandroids. Najbolja pozicija značila je "što bliže stejdžu", jer osim što se u prvim redovima i koncert najbolje doživi, u Purgeraju ta opcija predstavlja razliku između vidjeti nešto ili ništa. Naime, nizak strop znači i nizak stejdž, a kako je netko u toj gužvi primijetio "kao da su se svi visine iznad metar i osamdeset sjatili da prisustvuju ovom gigu". A to u ovoj "maloj, vrućoj i znojnoj sobi", kako ju je Brian nazvao, znači potpuno zaklanjanje pogleda prema stejdžu. S dvjestotinjak i kusur, a možda i blizu tristo, natiskanih duša pred sobom Brian King i David Prowse mogli su početi koncert s voljom i zavidnom energijom. Prva stvar "The boys are leaving town" označila je njihov odlazak iz Vancouvera prema Zagrebu, a već sa drugom stvari u set listi bili su i više nego dobrodošlo prihvaćeni. Svi smo se našli u adrenalinskoj noćnoj smjeni (a posebno mi u prvim redovima). Kad provedete 90 minuta skačući u masi s rukama ispred sebe u pokušaju da zadržite ravnotežu i svoj centimeter kvadratni prostora i pritom osjećate neobzdanu radost, znate da ste na pravom mjestu. A upravo tako je izgledala prva polovica kluba, odnosno nekih desetak redova do prolaza prema sanitarijama, u kojima se pogalo, moshalo, stejdždajvalo, kraudsurfalo i singalongalo većinu ovog divnog energijom nabijenog nastupa. Dvojac Japandroids bacio se u pankerski divlju i energičnu interpretaciju rock življenja koje svojim melodijama i propovijedaju. U tom grotlu nije važno što si natopljen znojem i vlagom, koja se po tebi slijeva s zidova, nije važno što si gažen kad te istovremeno ruke podižu iznad mase, nije važno što ne znaš tekstove, jer je dovoljno "o o o o o o" i "je je je je" refrena da nose i bend i atmosferu i tebe. Jesam li spomenuo da je "Slavljenički rock" niz od osam jednako vrijednih, pokrećućih hitova? Treba li sumnjati da su upravo oni izazivali i najveću provalu gužvanja, poganja, skakanja i singalonganja, koju se ni mrki redar čudno razmješten pred stejdž nije usudio prekidati. Čemu? To nije agresiva, to je istinsko životno veselje. Kao i stvari s zadnjeg albuma The Black Keys-a na nedavnom Frequency-ju, tako i stvari s "Celebration rock" Japandroidsa označavaju upravo onu točku ključanja koja podiže svu publiku i otvara sva grla. S razlikom što su se The Black Keys morali uživo pojačati za dva člana, dok ovdje Brian i David razvaljuju kao višestrukim ljudstvom pojačan bend. Mladost, vještina, energija i uvjerenje sve su što imaju i to nesebično dijele. Uživljeni u ono što rade, jer to rade sa strašću i predanošću životnom pozivu. Iako im je opisu posla svaku večer nastupati kao da je subota, ova večer subota i jest, pa "Saturday night's alright to party". And what a party it was. U nizu stvari s njihova, za sada jedina, dva albuma, ubacila se i obrada "To Hell With Good Intentions" benda McClusky, s kojima dijele energičnost i predanost buci, a koji je također bratski prihvaćen bend u zagrebačkom koncertnom kružoku. Sumnjate li da je večeras još jedna ljubav stvorena? I dok su se posvetom prije "Continous thunder" odužili šačici hrvatskih fanova koji su ih išli gledati u Ljubljanu, zatvaranje sa njihovom obradom "savršene stvari za zatvaranje gigova" (kako ju je nazvao Brian) "For the love of Ivy" The Gun Club-a bio je najbolji i najbučniji način odavanja počasti sirovijem zvuku kojeg su upravo oni sami nasljednici. Za neupućene, Japandroids ne sviraju bisove, već sviraju dok ne popadaju od umora. Padanje od umora možda i jest nakon programiranih devedeset i kusur minuta, no ovakav koncentrat energije niti treba, niti je moguće dulje pratiti iz publike. Izvrstan početak žednouhe sezone unatoč manjkavom prostoru.

bir // 09/09/2012